ne. Osjećaj djelatnosti bio bi najstrašnija iluzija, što
bi se mogla uopće zamisliti.
Pretpostavivši dakle s pravom, da djelovanje i po
kretanje s težnjom (strebende Bewegung — po Lipp-
su) ne može biti tek utvora, nego da ima svoje realno
opravdanje i mogućnost, za etičko je držanje bez od
lučne znanosti pitanje, je li mehanizam u osnovima
svojima teleologijski udešen i po tom već od iskona
funkcija, refleks svrhovitih određenja, ili je teleologij-
sko odnošenje s vremenom nastalo, kao modifikacija,
viša potencija ili kombinacija (po Czolbeu) kauzalne
suvislosti, uzevši, da je svijest kasnija pojava u stva
ralačkom redu zazbiljnosti, ili je napokon svrhovito
upravljanje posljedak selekcije na osnovi mnogih po
kušaja, što bi tako isto pretpostavljalo tendenciju svr
ha, da se upletu u kauzalne redove. Bila teleologija pri
maran, osnovan ili sekundaran, s vremenom uveden
fenomen, snaga i dostojanstvo moralne obveze tim
niti dobiva niti gubi, jer je i u posljednjem, jedinom
pravo relevantnom slučaju, morala za nastanak njezin
postojati nužda — u bivstvu svijesti i mogućnosti —
u kauzalnom poretku. Tu mogućnost pušta s vida fa-
talizam. Po njemu bi svijet bio automat, u kojem
nema mjesta za inicijative svijesti. Onu pak nuždu
ne uzima naturalizam. Po njemu je život bez ambicije
i jedva ima, što bi vodilo dalje od prirodnih uvjeta
života, te ni sva u životnu borbu utrošena svjesna
energija, razumnost, oštroumlje, dosjetljivost, rafi
niran ukus i uglađenost, ne podaje životu dubljeg smi
sla i vrijednosti. A značajka je etičkoga reda upravo
to, da je upravljen na stvaranje višega, vrednijeg ži
vota, E t i č k a j e i d e j a p r o p e n z i v n a : sve
dalje, sve na više u svjesnu udešavanju života, do sa
mosvijesti, do umna upravljanja, jer je čovjek nesamo
biće sa sviješću, nego i više od toga, biće s duhom.
Etičko držanje stavlja čovjeka u stanje pregnuća, i
