poslenik je po njemu muke svoje vrijedan, ali mora
i
da bude neprestano na bilježi, kako bi na osnovi
danih mu sila i prilika izbio što više duhovna sadr
žaja. A to se ne postiže lako. Treba htjeti — no očito
da to htijenje nije naprosto dato, i što se voljom
zove, da je više no samo posljedak prirodna razvoja:
to je plod nastojanja, ustrajnošću i marom odnjego
vana, sveđer brižno čuvana vrsnoća duševne pokret-
nosti, koja etičkomu držanju podaje karakter životne
umjeće. I h t j e t i t r e b a u m j e t i . Ta se umjeća
stječe vježbom, sabiranjem duševnih snaga i podrža
vanjem u spremnosti, da izvrše zadatke, po kojima
životu pripada ljudski smisao i vrijednost, i da izvr
šivši ih ne prestanu prezati, jer životno djelo, što ga
treba da stvore, živa je umjeća, koja bez prestanka
nastaje, po činu se održaje, a po mirovanju propada.
Naturalizam se, kako bi Marković volio reći, ometa
upravo u tom, što tu životnu umjeću stavlja u samu
okretnost, pa mu tako i uloženi trud ima samo vri
jednost sredstva i nikako se ne može dovinuti do
vrijednosti po svojem vlastitom smislu i odličnosti.
A
ipak je »ethos« daleko od toga, da bude samo ra
čun na dobit, on smjera na dostojnost: etička ideja
ima autoritet odličnosti. Njezino mjerilo je sloboda
— u grčkom smislu, gdje ta riječ znači plemenštinu.
Marković je dobro vidio, da pojam slobode u psi
hologiji ili recimo, u prirodno-kauzalnoj sferi nema
mjesta i da ga tu treba zamijeniti s pojmom spret
nosti (a-ptitude), jer je on u toj sferi samo izraz po
višene duševne aktivnosti, u ponestatku izvanjskoga
prisilja i neodoljivosti unutrašnje nužde. U teleolo-
gijskoj relaciji tek dobiva pojam slobode mjesto i
onda označuje vrijednost htijenja u objektivnom smi
slu, kao motivacija iz etičke ideje, a u subjektivnom
smislu, kao relativno savršeno uzdizanje do te mo
tivacije. Sloboda se tako sastoji u osobitu načinu
