renoj etičkoj dispoziciji, a misaone se strane ljud
skog bića drži samo kao najbliže u pravcu duhovnoga
upravljanja. No razumnost je za promjenu životnih
perspektiva, što po idealističkom redu nastaje, nešto
takovo (omnis comparatio claudit) kao objektiv u
mikroskopu: ona je prvi zaokret od osjetnosti prema
umnosti. Po Kantu ona se može označiti kao vrsnoća
pojave opažati s nakanom, da se u njima nađe neko
pravilo, neki zajednički, općeni smisao. Dakle vrsnoća
ispravna shvaćanja i suđenja, koja oslanjajući se na
logičke funkcije snage mišljenja (log. Funktionen der
Denkkraft) u držanje unosi prema promjenljivosti
pojava trijeznu sigurnost i miran pogled. I etika
zdrava razuma supsumira život pod pravilo, — ali
budući da se donekle razumska refleksija prema
osjetnim utiscima eksponira kao za prebiranje, to i
životni red ove vrste znatno naginje tome, da usvoji
samo logičke elemente i da sve iracionalno izluči. Ra
cionalizam »zdrava razuma« otklanja tako sve su
bjektivno, lično, tempira sve instinktivno na umje
renost, zazire od temperamentnijih očitovanja — i
nekako svoju zadaću nazire u tom, da obuzdava, su-
spreže; njegova je krepost razboritost, umjerenost i
sredina (medium tenuere beati!), ali mu upravo
zato ponajviše nedostaje odvažnost, smionost, i jači
je u otporu i svladavanju nego u snažnu razvijanju
volje. Između osjetna poticaja i voljne odluke uvr-
štuje on razbiranje, pokazuje mnogo smisla za općene
poglede na stvari i prilike, čvrsto se drži načela,
no pri svemu tomu nije stvaralački odlučan, pokretan,
progresivan, osim ako mu impuls na aktivnost pri
dolazi od drugud. I racionalisti višega tipa, kao na
primjer Sokrat ili Katon, trijezni politici i vojsko
vođe, zahvaljuju svoju žustrinu i radljivost osobitoj
sklonosti k djelotvornu držanju. Stoici naprotiv više
naginju prkosnoj nepomičnosti, koja se kao hrid su
