svoju katarzu. I kaogod što u individualnoj đuše-
vnosti ostaje misao neuništena, pa i onda, ako na
čas izblijedi ili izmakne ispod motrišta svijesti, ali
u dobar čas i ona će da se vrati i da ponese svijest
za sobom, tako su i u svijesti ljudstva neprolazni svi
duhovni čini; svaka makar kada i makar gdje iz duše
rođena plemenita misao, svaki pogled ’k boljemu ži
votu, uzdah boli i k dobru upravljena težnja, ostaje
kao neuništiv prinos k napretku čovječanstva. Pjes
nici će reći, da se takovi uzdasi duše ljudske do estet
skih visina dižu i da odonud svijetle ljudstvu na nje
govu mučnu putu; oni su kao sjajni traci »u zvijezde
okovani« (po Preradoviću) i u kozmički za'klad une
seni. I neumrlost je čovjekova u tom, da što više
vrednota privede u taj općeni zaklad. Kulturni je ži
vot po radu prošlih vijekova dar i užitak, što ga čo
vjek prima kao svijetlu iskru, a po zadaći sadašnjosti,
on je dugovina, koju treba po najboljim silama, po
najboljem znanju i nastojanju isplatiti i kao uvećanu
glavnicu idejnih vrednota predati potomstvu i tako
mu stvoriti povoljnije uslove života. A povrh svega
stoji pouzdanje, da će iz malena kruga individualne
čovječnosti i iz kruga narodnih pregnuća proiznesene
energije biti vrsne sabrati se u moćnu struju, koja će
ljudstvo obuzeti i ponijeti za korak bliže idealu, ko
jega je savršenstvo i zazbiljnost vječni božanski duh.
Marković je ovako mirnom predanošću promatrao
tragiku svijeta i u njoj sudbinu svojega naroda. Mo
žda upravo i zato nije bio sklon tome, da herojskim
zamahom krši otpor i da silu lomi silom; vjerovao
je u neodrživost nepravde i zla, i strpljivo je izgledao
neizbježiv udes svijeta, što mora k dobru da vodi. Ta
kav povjesnofilozofijski optimizam ovisi — kako bi
rekao Diihring — o dobroti duše, jer samo onaj, koji
u dnu duše dobro hoće, može pretpostavljati dobro
