Page 27 - Pavao Vuk-Pavlović: O smislu filosofije

određeno značenje i u odnosu prema transcendentnome, jer povređuje ljudsku

dušu i čini je nesposobnom da izvrši obvezu, koju s obzirom na to transcen-

dentno ima po ljud'koj svojoj prirodi. Ter i Danteov svijet ima, kako je po

znato, svoju božansku sferu, skroz drukčiju dakako, negoli je to u svijeta

Homerova.

Tako se na primjeru da vidjeti, da već s obzirom na određen etički

postavak. a to je samo jedan između mogućih životnih postavaka, može

biti razlika, koje prodiru do srči ljudskih odnosa i pogađam najdublje bistvo

njihovo. U v'du danoga p"imjera može

re

dakle primiietiti, da preljub lijene

Jelene ne mijenja, ne obeščašćuje, ne uznemiruie onoea, koji ga čini. On

naprotiv ponizuje onoga, koji mora da ga trpi. Nešto je drugo preljub Fran-

česke da Rimini. Taj poništava dostojanstvo duše, koja pada u niegovu mrežu.

Tu nije odlučno, da time drugi trpi gubitak. I nema sumnje: embitak posjeda,

pa bila to i liubav, bio to i dom, i, s druge strane, ništenie duševne (moralne)

egzistencije dvije su heterogene stvarnosti, kojima je zajedničko tek ime »pre-

liub« ili »nevjera«. Ipak i zajedničko ime krai niihove neisrovietnosti unu-

ćuje na to, da svoju razliku ne ostvaruju tako reći u nekoj izoliranosti čina

i njegova značenja, već po odnosima prema drugim činiocima života i pre

ma načelima, koja za nj vrijede, koliko su, ukratko, članovi osebna »svojega«

svijeta.

Kad bi se, dašto. pored tih razlika i u niima radilo o istom odnosno

jednakom čovjeku kao inokosnu nekom poiedincu, ne bi to bile razlike svie-

tova. No pri temelinim ie takvim razlikama, koje zadiru u samo bistvo životne

zazbilinosti. sam čovjek kako kao psihički tako i kao soriialni suhi^lrt n

p

sa

mo drukčiii, nego upravo drugi, pa se tako pored sve istote »liudskosti« u

jednom i drugom slučaju i objavljuje drugi život i druga zbilia. Nije u

ta k v o i

vezi i takvim odnosima dovolmo reći: kultura se ie čoviekova promijenila

ili

izmiienila. Izmiienio se je i čoviek. Neki u svakome smieru dosliedno »isti«

čovjek, kojemu bi se samo mijenjala kultura ili koii bi kao povijesno biće

mogao mijenjati kulturu, kao što se miienia odiielo, koie ne miienia u određenu

pravcu onoga, što ga nosi, u stvari je fikciia. Istinski, zbiliski čoviek u kon

kretnosti nije biće, koje bi se moglo odrediti izvan veza i povezanosti određena

sviieta, izvan odnosa, po koiima se takav sviiet tu ili tamo ostvaruie i očituje.

Čovještvo se čovjeka obiavljuie u liudima raznolikim, koji se razlikuiu i razi

laze po svjetovima, koiima pripadaiu i koii jednako pripadaju niima, iako to

ne sprečava, što baš u ovo? svezi ne valja nipošto gubiti s vida, da se i uooredo

može zamišljati, kako u općenitosti svi oni podliježu, dašto, kako koii. činioci

ma i snagama neke opće lmdske životne sudbine, poređenju pristupnim

ljudskim udesima, što ih kraj svih razlika neizbježno po samome ljudskom

opstojanju. u ljudskome djelovanju i liudskoj patnii. pa i liudskom zamiraniu

prema ljudskim pokretalima liudski doživljavam i lrndski proživliavaiu. Kao

što naime zazbiljnost uopće, tako nije ni ljudska, kako se opet ukazuje, cije-

losno zahvatljiva izvan diialektičkoga misaona stava.

Istaknuta razh'ke čine međutim ujedno vidljivim, da pjesništvo prika

zujući isječke života dira nekako i u bistvo sviieta. kojemu i samo pripada.

To se uostalom može kazati za sve umietnosti, koliko svaka na svoj način

razotkriva određenu pristupnu ioj — iracionalnu — sadržinu zazbiljnosti.

Općenito vodi pak ta mogućnost do osvjetljenja okolnosti, prema koiima

se razlučuju svietovi, jer se razlike, kako se tu očituju, ne mogu svoditi samo

na različnost shvaćanja, već treba u njima napose vidjeti i različnost shvaće

27