Vidljivom biva ta okolnost — da se to uzgred kratko nabaci — već
ondje, gdje filosofički pogled silazi po nuždi do neposrednoga doživljavanja,
da bi se na nj mogao pozvati, gdje bi se sam misaoni izvod gubio u besciljnoj
apstrakciji. Isto je tako to uočljivo i ondje, gdje se filosofičko nastojanje
oslanja na izravno zrenje, a i tamo, gdje prilazi područjima naslutnoga znanja,
prodire do supraracionalnih vidova te se upire na njih napose pri potrebi
stvaranja krajnjih, široko zahvatnih i dubinski usvijetljenih sinteza. Hoće
li se u tim i sličnim slučajevima filosof dostati razmjerne neke punoće izraza
i poželjne razumljivosti prikaza, bit će, tome primjereno, i pored svega strogog
pojmovnog temelja misaona mu zdanja prisiljen uteći se kako otkrivalačkoi
i izumilačkoj, svrhom usmjerenoj, tako i vrijednosno vezanoj stvaralačkoj
mašti te se služiti slikom, poredbom, simbolom i naročitom, u pravom upravo
smislu umjetnički koncipiranom kompozicijom svojeg izlaganja.
Nema sumnje, da se taj ili onaj filosofem može i jednostrano izraziti
ili izgraditi u vidu istaknutih mogućnosti. Možda će takva jednostranost u
ovom ili onom slučaju biti i uvjetovana nekom unutrašnjom nuždom. Ipak
će na tome duhovnom tlu tek objestrani zahvat datosti’ i problematike zazbiljna
svijeta moći u mogućoj uporednosti i određenoj međusobnoj usklađenosti
učiniti slobodnim približno primjeren prilaz k pronicanju dohvatnih filoso-
fičkome zrenju i rasuđivanju i statičkih i dinamičkih činilaca i veličina »svijeta«,
a i razmjerno dovoljno prodornu razumijevanju žive, nesustalim zbivanjem
obilježene, pa i sudbonosnim događanjem žigosane njegove zazbiljnosti. Tre­
ba li naime »svijet« doista zahvatiti koliko u dubini njegova bitka, toliko u
svoj punoći aktualna postojanja, valjat će dinamičke porive, kako nalaze
svoje mjesto u okviru određene svjetske strukture, moći i proosjetiti u njihovoj
živosti i razbuđenosti, morat će se, drugim riječima, i duševna zbivanja, bez
kojih se nikakav zbiljski svijet ne da zamisliti, moći nekako zahvatiti doživ-
ljajno, upravo u neposrednoj njihovoj izvornosti. Ne može bez sumnje s obzi­
rom na filosofičku eksplikaciju »svijeta« dostajati samo utvrđivanje saveznosti
statički zrete mnogolikosti članova, koji sačinjavaju određenu cjelinu, ili,
kako bi se još dalo kazati, sklada ustaljena odnosa, postojane relacije unutar
povezana mnoštva, što vodi do izlaganja »strukture«. Da se uzmogne stati
pred punoću »svijeta«, treba prozreti i njegovu konstituciju, koja se ogleda
u načinu, na koji se u organičkom jedinstvu očituje međusobna napetost pri-
padnih članova, koliko se dostaju značenja po svojoj dinamičnosti. N i
put ni cilj isključivo znanstvena postupka, znanstvena u najužem smislu
riječi, ne vode međutim do onakva suživljavanja, kakvo je bezuvjetna pret­
postavka rečena proziranja, koje bi moglo da prodre do same konstitucije
neke datosti. Upravo to pak, čemu se tu znanstveni postupak može ne­
kako dovinuti tek neizravno opisujući i redovno bez poželjne primjerenosti,
postizava na izravan način, mogući izazvati primjeren doživljaj, prema svome
bistvu umjetnost. A razumije se. da će to jednako moći govor umjetnosti ili,
drugim riječima, način umjetničkoga prikazivanja i objavljivanja, koliko bi
se njime prema svojim svrhama i potrebama pri svojim izlaganjima služila
filosofija.
Istaknuta se okolnost nadaje stoga, što mogućnosti, koje su za razliku
od onih znanstvenih dane umjetničkome stvaralaštvu, stoje do jednog između
najznatnijih svojstava, do bitne upravo značajke umjetnosti, da iracionalnu
sadržinu svijeta, kako se napose očituje kao subjektivna komponenta žive
zbilje, kao nesustao duševni tok, uspijeva načinom svojstvena joj zahvaćanja
21
1...,11,12,13,14,15,16,17,18,19,20 22,23,24,25,26,27,28,29,30,31,...48