Page 17 - Pavao Vuk-Pavlović: O smislu filosofije

Različiti svjetovi imaju, drugim riječima, prema eposi, kojoj pripadaju i koju
i tvore, sačinjavaju, karakteriziraju, određuju, nužno i različitu prošlost, pa
zbog toga ne mogu biti ni značiti jedan isti svijet.
I više još: svijet nije dan i ne očituje se samo kao nešto, što bi naprosto
u prošlosti bilo stvoreno i takvo nepromijenjeno trajalo. On se ne doživljava
samo, nego se i živi i iživljava, pa nije samo nešto, što stoji i opstoji, što traje
i ostaje, nego je neko djelovano i djelovno, pa djelovnošću i upućuje na buduć­
nost. No i ta nije za sve moguće svjetove jednaka. I ona se naime, koliko nije
samo neko željeno ili naslućivano, nego se ostvaruje prema određenim cilje­
vima, u stvari razvija i izgrađuje više ili manje primjereno, više ili manje
uspješno prema i materijalnim i duševnim i duhovnim potrebama, koje i opet
na mogu svim svjetovima različitih epoha i prostranstava biti zajedničke.
Već sam će vremenski pomak, kako se vidi, čas, u kojemu se određen
svijet ostvaruje, u kojemu ulazi u zbilju, uvjetovati osobitost i zasebnost svijeta.
A isticat će se ta zasebnost to jače, što se bolje uvidi, da ni slojevi svijeta,
koliko nose različito vremenski obilježenu sadržinu, kako dakle naznačuju
bilo »prošlo« bilo »sadašnje« bilo »buduće«, ne stoje i ne mogu u svih
svjetova stajati u istom ili jednakom odnosu. I kolikogod moglo biti i
duševne i duhovne neke povezanosti između određenih svjetova, bilo po
njihovoj istovremenosti bilo po nekom kontinuitetu njihove vremenski uvje­
tovane izmjene, kolikogod ta moguća povezanost i mogla jamčiti razmjerno
jedinstvo određene kulture i određene epohe, ipak ne može izmijeniti okol­
nost, prema kojoj se zazbiljnost i očituje i uviđa kako kao »jedno« tako i
kao »mnogo«.
Bila dakle možda zazbiljnost u svojoj jednoti, a to može da znači i
jednostrano uočena prema svome statičkome momentu, na neki način teo­
rijski jedinstveno, pod jednim vidom i uočljiva, ipak se ona s obzirom na svoju
mnogolikost, koliko se hoće prozreti s obzirom i na svoj dinamički momenat,
ne da naprosto obuhvatiti u krutoj jednoličnosti, s ograničena jednog staja­
lišta ili u okviru ustaljena nekog istog oštro određena, stalnih spoznajnih
svrha radi i njima primjereno ograđena pojmovna sustava. N iti je uviđanju
ljudskome dano, da prodre do kraja neke prošlosti, kojom se sveđ iskazuje tek
jedna između upravljenosti, jedan između smjerova dane mnogolikosti, niti
je ljudsko pamćenje toliko moćno, da bi svjestitom moglo sačuvati svu tu
mnogolikost, pa da je baš i mogla biti čudom nekim sva i sa svim svojim
pojedinostima sukcesivno zahvaćivana sviješću, kojoj je naposljetku ipak
dosuđena uskoća, koja se ne da prevladati. Jednako pak nema ni mogućnosti,
da bi čovjek, koliko i bio razbuđen, prodro u budućnost, koja će se ispu­
njati nicanjem još tako umnim i vještim računima nezahvatnih elemenata,
nepredvidljivih događaja, u budućnost, koja će ustrajati rađanjem sveđ novih
»svjetova«, koji se u svojoj konkretnosti ne daju ni naslutiti.
Tako je čovjekov svijet, kolikogod i bio neizmjerljiv, u stvari ipak
sitan. I nije on u jednome samo smjeru ograđen. Stoga će pred tom ograđe-
nosti morati da zastane ljudski um, koliko se daje na to, da zazbiljnost ekspli­
cira i bistveno odredi. Ne može nikoji naučni teorem da tu ogradu preskoči.
A tako ne će ni Oosof moći da preskoči sebe. Trebat će se i on pomiriti s nu­
žnošću, koja ni filosofiji, koliko hoće, pa i treba da bude slobodna od proti-
vurječja, ne dopušta više od zrenja i eksplikacije određena svijeta, kojemu
pripada čovjek filosof i sama njegova filosofija kao sinoptički sklop teorema.
17