prije naše ere), Dantea »Božanske glume« (između 13. i 14. stoljeća naše ere)
i Goetheova Fausta (između 18. i 19. stoljeća). Oni se ne bi razumjeli ni spo­
razumjeli, sve da govore i istim jezikom, iako se svaki između njih prikazuje
kao čovjek putnik, što se p “obija do cilja, koji će ga vječno zadovoljiti i ko­
načno smiriti. Pa ipak, koje li razlike i s obzirom na sam taj cilj i pogledom
na bitne okolnosti i, što je odlučno, na duševne pobude, koje gone i vode
čovjeka do njega.
Gilgameš traži u praoca vječni život, koji bi imao, čini se, biti nekakav
izravan nastavak moćncsti dotadašnjega (prošla) njegova života. Odisej hoće
pobjednički osvojiti blagotu ovozemskoga (u sadašnjici mu mogućeg) života.
Dante se da voditi do blaženstva u vječnu životu transcendentne sfere. Faust
se uzdiže do spasonosna trajna djelovna uzdizanja u beskonačnoj budućnosti.
I ti se ciljevi takvi, kakvi jesu, ne daju nipošto svesti na neku istovjetnu
razinu. I to manje, što do tih različitih između sebe ciljeva vode i skroz
različiti putovi, a radi se tu o putu, koji znači život. Životni se put pri­
kazuje simbolički u naznačen'm djelima. A na tome putu biva upravo prema
zbilji, kroz ko;u vodi, sve na svoj način obasjano, pa i sam je taj put tu
drukč ji negoli tamo. A prema različitim putovima sve se i događa drukčije
i sve ima drugo značenje, nosi upravo drukčiji smisao. I ne prima samo drugo
lice i obličje sve ono, što čovjek uživa i od samih zemaljskih stvari, ono u
odnosu prema njemu upravo jest nešto drugo. Odlučan je »predmet«, u vidu
kojega se »stvar« dostaje određenja. Smjelo bi se to reći čak i za svakidašnii
kruh. Tako će se Odisei služ'ti nj'me kao opravdanim zemaljskim svoiim
posjedom. Za Dantea međutim nije to zajamčen posjed, već dar božji udiieljen
po milosti, s obzirom na koii čovjek ima da traži odnos prema transcendent-
nome, pa i hoće obaviti molitvu prije jela. Faust si pak tome nasuprot daje
sve priskrbiti, pa bilo to i mračnim silama.
Moglo bi se možda nabaciti da ie to literatura. Da, ali nije samo lite­
ratura. Ona svoju građu, pa bilo i na’fantastičniju, prima i mora da crpe iz
zbiljskih odnosa zbiljskoga života. Inače bi morala ostati nerazumljivo tra­
bunjanje već i za čovjeka epohe, u kojoi i za koju je nastala. Nije ni slučajnost,
da je i pisana jezikom epohe, koii će biti poznat i do neke granice razumljiv
čovjeku, na kojega se obraća. A riječi su i rečenice same značeniem, čuvstvenom
obojenošću i smislom, što ga mogu izricati, usidrene u zbiliskome životu,
kojemu imaju da služe, i uvjetovane određenom zbiltom, kojoj stvarno pri­
padaju. N i one drugim riječima, ne mogu ispasti iz svojega svijeta. Štosa
će i junaci pjesničkoga djela i opisana im sudbina, bili to ljudi, demoni ili
bogovi, u bilo kojem izravnom ili neizravnom vidu, u iskonskom nekom ili
simboličkom smislu upućivati na živu zazbiljnost i ta treba da bude posljednji
putokaz k umjetničkoj tvorbi.
Tako će se i sm’et' razložno pitati pogledom na pomenuta lica istak­
nutih djela različitih kulturnih epoha, gdje su još za te junake, gdje za svjetove,
u kojima i prema kojima žive, bitne dodirne točke. No bilo ili ne bilo takvih,
ne će se moći tvrditi, da onaj arhajski patrijarhalni svijet Homerov ili onaj
feudalni, kako ga iznosi i osvjetljava Dante, ili i građanski humanistički
faustovski nijesu nikad bili doista življeni ni doživljeni, da nijesu bili stvarnost,
da nijesu pripadali zazbiljnosti. Kolikogod pak i bili nekad zazbilini. ne može
se poreći međusobna njihova različnost. Pa ako bi se i htjelo istaći, da se i u
okviru mogućih svjetova, kako su po zazbiljnosnome svom sastavu sve to
svjetovi svojevrsno ljudski, ponavljaju činioci ljudske sudbine, kao što su
25
1...,15,16,17,18,19,20,21,22,23,24 26,27,28,29,30,31,32,33,34,35,...48