svijeta stoji na posljetku do mogućnosti, da se ne zahvati samo misaono,
što znači i nesupstancijalno ili neegzistencijalno, u neku dakle ruku, koliko
i bilo možda temeljito, ipak površinski, s izvanjštine, već da se u nj prodre
nekako do jezgre, to jest, drugom riječju, doživljajno. No koliko se god uka­
zuje to donekle mogućim, ipak je i spoznajni odnos prema tuđem svijetu
drukčiji negoli prema rođenome. Općenito bi se stoga i dalo kazati, da nam
se tuđi svjetovi prikazuju kao manje više posredovana slika svijeta, a naš
nam se nadaje neposredno kao doživljaj svijeta. Ipak će i pored te razlike biti
postupak eksplikacije tu i tamo sličan, i baš zbog toga, što ne može nego
polaziti sveđ s razine jednog istog aktualnog svijeta.
Hoće li se doći nekako do razumijevanja određena svijeta odnosno
stalna životnog njegova područja, valjat će bez sumnje upoznati strukturu
njegovu kako s obzirom na društvene odnose, u koje ulaze ljudi, što žive,
iživljavaju i doživljavaju taj neki svijet, tako i pogledom na napose zajedničke
sadržine i općene načine i mišljenja i zrenja tih pojedinaca. Znači to, drugim
riječima, moći prozreti kako duševna očitovanja, koja unose pokret u svijet
te utječu na stalno njegovo izgrađivanje, tako i osnovne duhovne likove i
značajne takve objektivacije, u kojima se ogledaju dani vidici, zadane svrhe
i htjeti ciljevi, što otkrivaju bitni interes čovjekov i karakterističnu usmjere­
nost u bivanju njegova svijeta.
Doista se je sveđ iznova dao stvaralački i misaoni čovjek na to, da u
tome vidu zadre u bitnost svijeta, u prvome redu dakako svojega, iako je
znao i prečesto činiti to u uvjerenju, da se spušta na dno sve zazbiljnosti i
svih njezinih svjetova. K tome je cilju imalo bez sumnje napose voditi i sveđ
iznova pokušano osvjetljivanje sastava kategorijalnog osnova svijeta, jedan
između najosnovnijih, a i najtežih zadataka, pred koji se u svakoj eposi ljud­
ske kulture stavlja filosofija, da ga opet i opet rješava s početka. Radi se tu o
najopćenitijem svjesnom snalaženju u teško preglednoj mnogolikosti prirod­
nih i kulturnih, subjektivnih i objektivnih datosti, među koje je čovjek
upravo nekako bačen, a koje ga, hoće li da doista živi životom ljudskim,
bez prestanka sile, da usred njihova tu nesuvisla tamo i oprečna između sebe
mnoštva nađe jedinstvo i gradi sklad svojega svijeta. I u tome je vidu jedan
i ne najneznatniji zahvat u rješavanju toga zadatka filosofički pokušaj, da
se razotkrije i odredi ona neka najšira pojmovna mreža, u koju se nekako
hvataju datosti, što iskrsavaju ispred svijesti epohe i nadaju se svijesti svijeta,
pa da se pogledom na to odlučni pojmovi u svojoj funkciji odrede i u među­
sobnome svom odnosu i svojoj suvislosti osvijetle. Koliko se god međutim
filosofičko umovanje na tome području svog istraživanja i trudilo i koliko
god i prešlo na dalja, možda i krajnje moguća raščlanjivanja, izvođenja i
razlaganja u tome pravcu, ipak ono, dok se kreće na tlu čisto znanstvenih
udezbi i nastupa u smislu filosofije kao znanosti, zastaje nužno u samoj upravo
sferi statičkih elemenata zbilje i crta u bitnosti statičku sliku svijeta, kao što
su na statiku svedeni i pojmovi, kojima će se pri tome služiti. Pa izveo se na
sam taj način u zatvorenu takvu krugu i čitav sustav filosofički, ne će ni on
takav dostajati i zatajit će, gdje će trebati evocirati poticaje i snage subjekti-
viteta, kakav se svuda i svagda bilo kako već razbuđuje i razvija u svijetu,
i gdje će se konkretnu uvidu za volju htjeti predočiti zbilja u njenoj izvornoj
dinamičnosti i neposrednoj živosti. I doista je u tu i takvu svrhu znala također
pored sve svoje znanstveno još tako potkrijepljene sadržine nastupiti filoso­
fija kao umjetnost.
20
1...,10,11,12,13,14,15,16,17,18,19 21,22,23,24,25,26,27,28,29,30,...48