Page 12 - Pavao Vuk-Pavlović: O smislu filosofije

uviđanju međutim, da pogled treba svratiti i na prošle filosofičke teoreme,
hoće li se zadana problematika doista zahvatiti u dovoljnoj širini i obuhvatnosti,
znalo bi se mišljenju nametnuti sudbonosno pitanje.
Moglo bi se činiti nekako opravdanim stati na stajalište, da ne može
biti potrebno obazirati se na poglede, koje je, kako bi se znalo možda pret­
postaviti, suvremena nauka prevladala.
S određena gledišta, koje bez sumnje smatra ispravnim, stalna u svojoj
nekoj eposi i za nju suvremena filosofija utvrđuje svoje predmete, razlaže
i primjenjuje izabrane primjerene im metode spoznavanja te iznosi uvide,
koje istraživalac smatra istinitima. Pretpostavlja se pri tome gotovo redovno
bez kritičkog ispitivanja, da se sa svih filosofičkih postavaka, bili kakvi bili,
ogleda ista stvarnost i rješavaju, ako možda i različni, ipak jednoznačno
između sebe povezani problemi. S toga se pak osnova dade doista zaklju­
čiti, da ne može biti odlučno, što su druge i drukčije filosofije iznosile o
predmetnosti, o kojoj je određena suvremena takva nauka mislila reći po­
sljednju. Tako i neka kronika filosofičkih pogleda i zamisli ili iznošenje nekog
niza shvaćanja iskrslih za povijesnoga zbivanja ne bi mogla biti od odlučna
nekog značenja.
Iza takva dogmatična postavka ostaje međutim tjeskobno pitanje, po­
stoji li i može li postojati u bilo kojoj kulturnoj eposi, između kojih se
nijedna, pa ni najsuvremenija ne može smatrati posljednjom, filosofička
doktrina, koja bi razložno smjela biti uvjerena, da je doista rekla krajnju
moguću riječ, da je razotkrila i utvrdila neku konačnu istinu, iza koje nema
više što da se traži. Zar je uopće vjerojatno, da će se konačna istina najednom
očitovati, ako su sva dosadašnja nastojanja bila uzaludna i sve dosad poznate
nauke na krivu putu? I gdje naprosto naći takvoj samouvjerenoj nauci jam­
stvo valjanosti i konačnosti? Bio bi s takva općeg stajališta bez sumnje vje­
rojatniji zaključak, prema kojemu ni nova neka nauka nema mnogo izgleda,
da će u svome spoznajnom nastojanju uspjeti ondje, gdje su svi pređašnji
napori zatajili, bili i ostali zablude. I na posljetku bi preostala sumnja, ima
li uopće svrhe tražiti istinu, gdje je nedostižna.
Ipak bi svemu tome nasuprot moglo biti jednako moguće, da filo­
sofičke zamisli nikle u prošlosti utvrđuju elemente i iznose pitanja što se una­
toč sličnome načinu jezičnog izražavanja mislilaca ne pokrivaju potpuno
s onima, što mogu da budu članovi određena sustava aktualna u danoj eposi.
U tome će pak slučaju ipak tek povijesni pregled moći uputiti u istraživanje
šireg opsega, otvoriti oči za obuhvatniji krug pitanja i navesti na dalje vidike.
Doista smislovito moći će to međutim da čini tek, ako ima valjanosti u onome,
što su pređašnji mislioci znali da kažu. No i tu se nameće odmah pitanje,
odakle različitim takvim prosuđivanjima određena istinosna vrijednost, u
kojem i kakvom im vidu jednaka valjanost, ako se između sebe možda i u
samim temeljima razlikuju, pa i međusobno isključuju.
Kolikogod dakle filosofičko ispitivanje i doumljivanje za povijesna
razvoja kulture i skretalo s ravna puta, ne će mu se ipak moći poreći svako
opravdanje, ako se uvidi, da svi ti različiti putovi mogu i kasnijim istraživa­
njima i umovanju u okviru novijih epoha ukazati na određene ciljeve i osvije­
tliti neke vidike. A ne će to gledište vrijediti samo za bilo koju između filo­
sofičkih disciplina, nego za filosofiju uopće, i s toga će se šireg osnova i to
gledište moći lakše prozreti u svojoj razložitosti.
12