Page 15 - Pavao Vuk-Pavlović: O smislu filosofije

činiti izuzetak ni one, koje su se tek u novije ili najnovije doba takovima
iskazale, kao što su estetika, sociologija ili i druge, koliko bi stvarno bile
filosofički fundirane. Kako naime svjetovi nijesu sveđ jednako aktualni, živi
i u sebi dinamični, nego se prema konkretnoj svojoj zbilji podvrgavaju zako­
nima opstanka te se baš tako gube s pozornice događanja, kako su i nastupili,
tako će se s njima od epohe do epohe mijenjati prema određenim svojim
smjernicama i filosofija na području svojih disciplina, ako ne, kako se dešava
pri temeljnim, cjelovitim, korjenitim preobrazbama povijesnoga toka i kul­
turne svijesti, i sav njen značaj i smisao njena poziva. A pokorit će se filosofija
takvoj nuždi to više, što svijet, koliko joj je koji predmetom izlaganja te joj
nameće osnov razlaganja, i sam u svojoj akralnosti ne izniče odjednom sav
gotov, nego se nesustalo izgrađuje, pa se i ne preoblikuje samo starim svojim
talozima, mogućim nalazima znane već i poznate građe, nego ispunja, do­
građuje i naposlijed stvara novim, često i nepredviđenim elementima i ne­
predvidljivim snagama. Ono, što se u okviru zazbiljnosti izdiže kao stalan
osobit svijet, stvarno je konkretna zbilja, koja se, plastična, i živi i iživljava
i doživljava i proživljava, pa kako duševno-duhovni organizam, kakav je
čovjek, ima i živi svojstveni mu život svoj i ničiji drugi, ničiji tuđi, tako se
smije kazati i za »svijet«, da se u sebi, u svome jedinstvu i svojoj ekspanziji, ne
da do svojih praosnova organizirati onkraj upravo toga i upravo takva života.
»Svijet« je, koliko se hoće shvatiti u izloženome pravcu, ograničen i
s tim u skladu, jedinstvo, inače on kao određen svijet ne bi ni mogao opstojati
s mogućnošću, da se upozna i naznači kao upravo taj i takav. Ipak je i pored
njegova jedinstva, koliko ne naznačuje rasulo, u »svijeta« sveđ neki ostatak,
koji nije gotov ni ostvaren, već ili nastaje po prirodnoj nuždi ili se stvara po
idealnu prohtjevu, pa na osnovu toga i treba, kako se radi o svojevrsnome
ljudskom »svijetu«, reći, da svako lice, kako ovako ili onako sudjeluje na
samoostvarenju, živeći i doživljavajući ima, koliko djeluje i djelujući opstoji,
i svoj neki svijet.
Nema dakako sumnje da, što se tiče rečenih svjetova, svi oni i
unatoč razlikama ne moraju biti u načelnu sporu te se isključivati u svakome
pravcu. Ako je doduše i to u određenu slučaju moguće, bit će s druge
strane opet do izvjesnih granica svakako dana i snošljivost između ovih ili
onih. No tek sadržina i pobude, posredstvom kojih se u okviru lične duševnosti
oživljava kolektivna svijest, čine shvatljivim, da se, koliko se radi o mnoštvu
i mnogolikosti »svjetova« vezanih na lica i doživljajnu njihovu čitavost, odre­
đeni između tih svjetova ipak nekako pokrivaju ili ukrštavaju omogućujući
tako određenje nekog šireg, razmjerno jedinstvenog svijeta kulture nošenoga
stalnom kolektivno zbitom kulturnom svi'esti. Ne valja međutim sumnjati
pri tome ni u to, da će i mjera i način rečenoga, »pokrivanja« ili »ukrštavanja«
svjetova biti izmjenom njihovom u toku povijesnoga zbivanja također nužno
podvrgnuti mijeni, biti epohalno uvjetovani, pa će tako i teorijsko njihovo
svladavanje skretati na nove putove i putiti na izmijenjene eksplikacije i
drukčija određenja.
Da je rečena mijena i izmjena zbilji doista neslučajna, bitna, biva napose
vidljivim, uzme li se u račun činjenica, da čovjek sam svojom konstitucijom
pripada zazbiljnosti i ako išta, baš on ne može da se zamisli bilo kako izdvoje­
nim iz nje. A on je, koliko se uistinu poznaje, bez sumnje sam, kako u onto-
genetskome tako i u filogenetskome vidu, biće u ovom ili onom smjeru pod­
vrgnuto naglijoj ili sporijoj mijeni. I ne mijenja se samo. On, više još, i hoće
15