Page 23 - Pavao Vuk-Pavlović: O smislu filosofije

što ga nose i izražavaju. Tako će se međutim u izvjesnim njihovim razlikama
i prema njima odražavati svakako i različitost svjetova, napose koliko se ta
dobra mogu kao duhovni objektiviteti u slijedu kulturnih epoha ogledati
prema svom imanentnom smislu. Tek taj naime kao predmetnost u svojoj
istovjetnosti zajamčuje onu oštru jednoznačnost utvrđenja, u kojoj valja vi­
djeti bezuvjetnu pretpostavku primjerenosti određenja, kojima se ima omo­
gućiti razumijevanje »svijeta« u njegovoj osebnosti. Jer prema objektu, koji
se izdvaja u takvu određenju iz okoline, da kao praktički upotrebljiva i pri­
mjenljiva »stvar« ostaje u tom smislu mnogoznačan, što mu se ne zna pridati
jedinstven konačan smisao, već se takav, kakav jest, shvaća služnim i podat­
nim raznovrsnim svrhama, ne da se misliti ono, što se ovdje naziva »svijetom«.
Svijet nije naprosto skup »stvari«. Već činjenica, da i one kao takve
moraju stajati u nekoj relaciji, bilo između sebe bilo prema nekom subjektu,
kojemu nešto znače, jer bi inače »svijet« bio kaos i ne bi se dao misliti u odre­
đenom jedinstvu, a relacija nije i opet »stvar«, već mišljevina, bila ona i stvarno
uvjetovana, sama ta činjenica upućuje na datosti, koje tako reći pored ili iznad
stvari daju žig nekom »svijetu«. Uistinu se i hoće »stvari« kao građa neka
dana i zadana volji i podvrgnuta, podatna ili otporna, njezinu cilju naći u svoj
svojoj mnogoznačnosti kako koja u ovim i onim »svjetovima« i onkraj njihovih
razlika. Ali praksi kao području volje uključena stvar u bitnosti je ukršta-
valište mnogo kojekakvih različitih mogućnosti teorijskog određenja, kojih
osnov za razliku od »stvari« pripada kategoriji »predmeta« i »predmetnosti«,
kako bi se te određenosti dale naznačiti. I s toga se gledišta može ukazati na
to, da se prema mnogoznačnim »stvarima« i povodom njih zahvaćaju u vidu
određenih svrha i ciljeva kao i prema određenu vrijednosnu stajalištu i razli­
čiti jednoznačni »predmeti«. A ti su upravo osnovi određenja one neke raz­
mjerno jedinstvene zbilje, što se u određenom već smislu može upoznati
kao »svijet«, koliko se očituje kao organičan sastav života i kulture. U toj
se pak vezi može dodati, da će s obzirom na način naznačene povezanosti
»stvari« i »predmeta« vrijediti i za odnos između »svjetova«, kako izviru
iz zazbiljnosti, postavak: niti se mijenja sve niti ostaje sve pri starome. Za­
zbiljnost se u tome vidu ne da shvatiti ni odrediti jednostrano ni samim kate­
gorijama statike ni onima dinamike, ni samim ustrajanjem ni samom mijenom,
ni samom supstancijalnošću ni samom aktualnošću. Njome se ne objavljuje
ni sam bitak ni samo bivanje; ona se prikazuje i jednim i drugim. No u jedin­
stvu tih oprečnosti, prema udjelu njihovu — da se to nekako u slici iskaže —
prema samome njihovu određenju i ulozi njihovoj u odnosu njihovu pri ra­
đanju određena svijeta odredit će se i sam taj svijet u svojoj osebnosti, a time
dakako i čovjek kao svijesno biće sa svojom peristazom, čime je u neku ruku
predodređeno i mjesto njegovo u nuždi i slobodi životna mu toka.
S tako bi se izložena osnova dala slijediti podudaranja i razilaženja
svjetova, koji se pojavljuju u zbivanju, što ga nazivamo povijesnim. Pred
takvim mogućim zadatkom univerzalne povijesti ne stoji međutim ovo raz­
matranje. Ipak ne će biti nesvrhovito, ako se u užem njegovu okviru svrati
pažnja na neke činjenice i okolnosti, o koje se može upirati izvedeni opći
postavak.
Tako — primjera radi budi istaknuto — ne će biti teško uvidjeti, da
se čovjek, koji je, uzmimo, okružen suvremenim tehničkim tekovinama te se
služi industrijskim tvorbama, različitim strojevima i njima sličnim pomaga­
lima, nalazi usred skroz drukčije zbiljske — njegovu svijetu pripadne — oko­
23