Ne znači međutim istaknuta okolnost, prema kojoj je ljudsko spozna­
vanje vezano na određen svoj svijet i ograđeno njime, da bi spoznaja bila
ujedno i nesposobna za izvršavanje svoga poziva i ispunjenje svoje svrhe ili
da bi, još gore, morala svagda i svuda završavati fikcijama, nemoćna i ne­
sposobna za namijenjenu joj zadaću. Baš naprotiv.
Ne traži li se od spoznaje uopće, a od filosofije kao zasebna spoznajna
sustava napose rješavanje nemogućega zadatka, da iznese takve neke istinite
sudove, kojih bi se smisao protezao na neku skroz neodređenu beskrvnu
zazbiljnost lišenu sasvim sveg odnosa s nekim bilo kojim i bilo kakvim svojim
konkretnim svijetom, ne očekuje li se od spoznavanja postizavanje takva
nekog nedostižnog, no ujedno i suvišnjeg cilja, tad se može i shvatiti, da
spoznajni uvid, koliko mu se smisao povezuje sa »svijetom«, na koji se uistinu
jedino i može protezati, ne će nipošto biti isprazna fikcija, pusto ništa. Bit
će doduše prirodno teškoća, gdješto i nesavladivih, da se koji riječju ili pismom
fiksirani spoznajni uvid ili i koji sustavni njihov sklop razumije, da se
pripadno značenje primjereno odredi i tumači ili da se možda uopće uoči,
koliko bi pripadao »svijetu« koji nije naš. Da se nekom tuđem izrijeku prida
s kongenijalnim uviđanjem, kakvo će za to bezuvjetno biti potrebno, doista
značenje i smisao, što ih po riječima i kao sveza riječi uistinu ima da nosi,
očituje i priopći, za to treba bez sumnje bar djelomične neke mogućnosti,
da šc izravno zahvate bitni elementi svijeta i dinamički im odnosi, a to će
reći ujedno i epohalno uvjetovana kultura, na koje se izrijek i sud vezuju i
kojima sa svojim smislom, pa tako i svojom »istinom« stvarno pripadaju.
Spoznaja u onome, što u granicama razumne svrhe obećaje, nije nemo­
guća, što znači, da je i zahvaćanje istine moguće. Kako se međutim ne da ni
sve, što bi moglo biti znano, doznati, tako se tek ne da spoznati sve ni pod
svom i svakom okolnosti. Istina nije skrivena, kolikogod i ne bilo gdjekad
lako doprijeti do nje, ali riječi su mnogoznačne i upotreba im je raznolika i
nejednako pronicljiva. Tu nailazi nastojanje oko razumijevanja gdjekad na
nepremostive teškoće. Nesigurno je iz tuđih riječi, ako bi to bile možda još
i riječi neke prošle epohe ili daleke strane kulture, riječi, kojima se služi nepo­
znata neka duhovna zajednica, izljuštiti i doista prozreti ili pače, kako bi se
smjelo dodati, proosjećati upravo istinsko određeno značenje, iz tuđih takvih
rečenica pravi smisao, koji im je iskonski bio namijenjen i koji bi se potpuno
slagao s istinskom izvornom njihovom smislovitošću.
Iako nema sumnje, da čovjek, pa bio on još toliki učenjak, znalac,
filosof, može pasti u zabludu, ipak većina kontroverza između različitih
filosofema stoji naposljetku do nerazumijevanja i nesporazumaka. No upravo
te je najteže, a gdjekad i nemoguće prozreti i razmrsiti. Gdjegdje ne pomažu
tu ni distancije i perspektive stoljeća. Ta kako da uostalom svjetovi, koji su
bili aktualni za davno prošlih vremena, koji su se konstituirali na skroz raz­
ličitim mogućnostima života u okviru i prirode i društva, rasli i bujali po
drukčijoj konstituciji duševno-duhovne čovječje egzistencije, ustrajali na osno­
vu društvenih odnosa, društvene i kulturne svijesti, što ih unatoč svim mnogo
kojekakvim pomagalima ne možemo više izravno ni doista cjelovito, a tako
ni potrebnom dosljednošću primjereno dokučiti, kako da onakvi udaljeni
od nas i ispred naših očiju nekako zamagljeni svjetovi traže ili uvjetuju
jednaku udezbu i isti način teorijske eksplikacije i da dadu građu i strukturu
filosofiji u smislu neke istovrsnosti u istim odnosima i jednakom razmjeru
kao i, recimo, današnji naš rođeni svijet, u kojemu živimo i koji živi po nama,
18
1...,8,9,10,11,12,13,14,15,16,17 19,20,21,22,23,24,25,26,27,28,...48