i razotkrivanja nekako upravo reći ustavljati, objektivirati, upredmetiti i tako
dići do neposredna određena svjesna doživljaja. Tako se pak posredstvom
svojevrsna takva, kako bi se ujedno smjelo u toj vezi i istaknuti, upravo estet­
skoga doživljaja pored mišljenja svijeta dade proniknuti i, što je pri tome
jednako znatno, čini priopćivom datost podatna zrenju, čini, ukratko, objav-
ljivim zor svijeta. Drugo je, dašto, pitanje, koliko će filosofičkome nastojanju
biti moguće, da pogledom na aktualnu, nazočnu, življenu zbilju to neko mi­
šljenje i zrenje svijeta prozre i odredi u njihovu jedinstvu, da ih zahvati i
shvati u sintezi kao jedinstven doživljaj svijeta. Odgovor će na to imati svakako
da dade pojedini filosofem i morat će se prepustiti njegovoj izgradnji. U vezi
ovoga raspravljanja valja međutim skrenuti pažnju na uvid, koji se nadaje
prema toku izlaganja, a na osnovu kojega izlazi, da je svijet, koliko se očituje
po duhovnoj strukturi s jedne, a po duševnoj konstituciji s druge strane, od
iskona pojava kako noetska tako i estetska.
Objavljuje li se u istaknutome vidu svijet na dvojak način, pa se tako —
već prema području, na koje se interes i pogled proteže — jednako hoće u
dva pravca i razaznavati i prikazivati, i to sredstvima znanosti i onima umjet­
nosti, ne znači to ipak, da bi odnos noetske i estetske svjetske sfere svuda i
svagda morao biti jednak, da bi bio predodređen, natpovijestan, nepromjen­
ljiv. Razviće raznovrsnih kultura dokazuje baš naprotiv, da i taj odnos može
da bude raznolik, pa po toj raznolikosti i suodređuje bistvo različitih svjetova.
Promjenljivost se pak rečena odnosa mora bez sumnje odražavati u kulturnim
dobrima, kojima je svrha, da osvijetle pomenute svjetske sfere, pa će i sama
ta dobra, u ovome slučaju znanost, umjetnost i filosofija, moći nešto da iskažu
0 razlici svjetova, kojima pripadaju i koje stvarno izlažu, ekspliciraju, ilu­
striraju. Gdje se naime sadržina tih kulturnih dobara mijenja, kako to tokom
povijesnoga događanja doista biva, gdje se, kako je uobičajeno, može s nekim
pravom govoriti o nekom »novome doba«, »izmijenjenom vremenu« ili
nekoj »drugoj eposi«, jer istaknuta dobra osvjetljavaju, svako na svoj način,
druge predmetnosti i drukčije njihove odnose, tamo tu pojavu treba u posljed­
njem vidu svoditi na činjenicu, da je zazbiljnost života i življena zazbiljnost
izmijenila svoje lice. Samo takav zaključak ne će stavljati u sumnju vrijednost
1 smisao intelektualne i estetske kulture, dok se temelji na pretpostavci, da
se istaknuta dobra na bilo kakav već način uistinu mogu dostati zazbiljnosti
i ravnati, a prema tome i mijenjati prema njoj, pa tako i ispunjati namjenu
svoju i svrhu.
5
Koliko se različita kulturna dobra uistinu u posljednjem vidu ovako
ili onako ravnaju prema zazbiljnosti, što razložno valja pretpostaviti već zato,
jer iz nje moraju izravno ili neizravno bez sumnje crpati elementarnu svoju
građu, bez koje se ne bi ni mogla kao ta i takva dobra konstituirati ni u svojoj
bistvenosti očitovati, koliko su u zazbiljnosti usidrena, toliko će zacijelo osvjet­
ljavati odnosno određivati onaj upravo svijet, kojemu u okviru kulturna ži­
vota sama pripadaju i kojemu duguju na posljetku i opstojnost i smisao,
22
1...,12,13,14,15,16,17,18,19,20,21 23,24,25,26,27,28,29,30,31,32,...48