Page 14 - Pavao Vuk-Pavlović: O smislu filosofije

jednosno neutralno, za nj su odlučni predmeti istraživanja svi podjednako
zanimljivi i u prosjeku jednako vrijedni i znatni, dok je upravljeno na
ispravnost svojih određenja i primjenljivost svojih rezultata. Filosofija je me­
đutim, koliko se i upirala na znanstvene uvide i koliko se na njima temeljila,
ujedno i ocjenjivačka nauka. Sve ako se i stavi na osnove čiste znanosti,
nužno će i vrednovati i prema vrijednosnom uviđanju birati, određivati i po­
vezivati članove spoznajna svoga sklopa, treba li da doista prodre do istinskoga
svog prostranstva. Ciljevi filosofije kao nauke i svrhe njezine premašaju
bistveno ograđeni domet čistih iskustvenih i egzaktnih znanosti, prema kojima
mnogima ona kraj svih svojih mijena u stvari ostaje jedno.
Tako se filosofičko nastojanje nizanjem sveđ novih spoznajnih zahvata
i sustava u slijedu kulturnih epoha ne dovija postupno istini, kako je to u
znanosti, niti se razvija kao ona. Kako niče zamišljaj nove mogućnosti filo-
sofičke sinopse, vodi on sveđ iznova na izvore, temelje, pretpostavke saznat-
ljiva svijeta, vraća se stalno u »dubinu«, k bistvu zazbiljnosti, pa tako i
polazi u neku ruku s početka, počinje tako reći snova.
Spoznavanje, koje prosljeđuje takav put, u stvari je kako potrebno
tako i neizbježno. Tu biva naime odlučnom okolnost, da je zazbilinost u biti
svojoj toliko obuhvatna, mnogolika u sebi i neiscrpna, da se filosofički zadatak
prodirati joj u bistvene temelje ne da prema mogućnostima spoznavanja i
strukturi ljudskoga znanja ni približno iscrpsti nekim jednim jedinim spoznaj­
nim sustavom.
Nadovezati je ujedno, da se zazbilinost ne da shvatiti kao sama statična
veličina. Pored statičkih momenata, koji su joj uključeni, ona je stvarno
i dinamička moćnost, djelovnost u mijeni i izmjeni mnoštva svjetova, kojima
i u kojima se očituje. Nijedno živo pokoljenje ne ostvaruje stoga svoj opstanak
svijetom prošloga. Svako između njih živi iznova, živi doduše po istoj zazbili-
nosti, ali iživljava i proživljava druge i drukčije svjetove, koji sezazbtlinošću
grade i razgrađuju, rađaju i nište. Asvaki između tih svjetova uključuje i
znači život, i da ne bude nešto mrtvo i ništavo, ostvaruje se njime svijest,
svijetom svojim vezana i istome tom svijetu obvezana svijest. Kao takva ne
može biti bez zretih smjernica, pa već stoga svakome svijetu treba filosofičko
proziranje i svakome između tih svjetova stvarno i pripada i može da s bistvom
njegovim bude u skladu i da prema tome i toliko bude i valjana određena
njegova filosofija. I ta mu je nužna, prikazala se ona možda i u mnogoliku
u sebi sklopu misaone izgradnje, i svakako se ostvaruje, kako bi se svijet,
kojemu je primjerena, dostao, koliko je upravo moguće, jedinstvene neke
izgradnje u sinergiji kulturnih svojih funkcija.
3
Povezuje li se određena filosofija, koliko je doista primjerena, a time
i aktualna, s određenim zbiljskim živim »svijetom«, uklapa li se u nj određu­
jući mu osnove jedinstva i tumačeći mu bistvo, a unutrašnjoj napetosti njego­
vih članova smisao, dijelit će — kako mu je pripadna — opću njegovu
sudbinu i u cjelini i po svoj'm disciplinama, između kojih ne će, razumije se,
14