dalje nastojanje oko izgradnje i promicanja toga područja kulture uzaludno.
No začudo je filosofija, koliko i bila proglašena i nemoćnom i mrtvom, ipak
sveđ iznova ovakva ili onakva oživjela, pa i u povremeno najzazornijim i naj-
prezrenijim svojim disciplinama, i uistinu nema kulture, bar ne potpune, cje­
lovite i jedinstvene bez one vrste zrenja, razmatranja i saznanja, koja se obi­
čava naznačivati i imenovati »filosofičkom«, a po koju je između ostaloga
značajno, da u odnosu prema razmjernome mnoštvu partikularnih, u oštrome
smislu znanstvenih spoznajnih sklopova hoće da bude u ovom ili onom smjeru
jedna, jedinstvena i univerzalna.
Čini se prema rečenome, kao da je filosofija u životu čovječjem i njego­
voj kulturi neizbježna i nezamjenljiva i unatoč svim svojim teškoćama i svojoj
nesposobnosti da dođe do posljednje neke spoznaje i da se smiri u konačnim ne­
kim rezultatima, pa i unatoč svim neprilikama, što ih misaoni čovjek ima s
njom. Pa opet ostavlja i takva pretpostavka tjeskobno pitanje, kako li je ona
uopće ikad mogla biti smatrana ozbiljnom kulturnom funkcijom, ako bistveno
— kako se po nekoj bilo istinskoj bilo prividnoj njezinoj kolebljivosti bar na
prvi pogled svakako može činiti — nije znalac ni spoznavalac, za kakva se
rado izdaje, ako nije izbavitelj ili spasitelj neki od bilo kojih zala, nego štaviše
zavodnik, a povijest joj samo nizanje ljudskih zabluda, beskrajan slijed pred­
rasuda, stalno lutanje, neizbježno duboko ukorijenjeno praznovjerje. Ili treba li
možda zaključiti, da čovjek u svoj svojoj kulturi i njezinim očitovanjima ne
može opstojati ni živjeti mimo zablude i predrasude? Zar osnovni mu putokaz,
krajnje dno, posljednji temelj njegova opstanka nije zazbiljnost ni istina, nego
priviđenje i obmana, a filosofičko umovanje po svome pozivu samo traženje
i nizanje danas možda korisnih, sutra već nesvrhovitih fikcija?
Sve to stanje puno neizvjesnosti, sva ta u stvari nezgodna okolnost mora
da bude upravo nelagodna, gotovo tjeskobna čovjeku, koji se je dao na ispiti­
vanje onih i onakvih zagonetaka, što ih filosofija i samo ona kuša rješavati,
čovjeku, kojemu je filosofija sudbina i koji u njoj ne vidi samo neko slučajno
prihvaćeno zvanje, nego je štaviše smatra bistvenim pozivom i doživljava je
tako te u tome pozivu i filosofičkoj kulturi nalazi smisao i opravdanje ljud­
skoga svog opstanka. Jer filosof u punoći svoga stvaralaštva na posljetku doista
i ne živi i ne stvara samo na osnovu same znaraosti, on zna izaći iz užega toga
kruga te se očitovati i iza lika proroka, propovjednika, odgajatelja i preobraža-
vatelja života i životnih odnosa, a isto tako i istraživača i pronalazitelja po­
trebnih i često očekivanih općenih načela društvena poretka i s time zakono­
davca pa dalje i oslobađatelja od duševnih kočnica, duhovnih spona, društve­
nih veriga.
Pri takvoj nekoj napetosti između nada, koje se polažu u filosofiju i
istaknuta već mišljenja, prema kojemu ih uopće ne može pravo zadovoljiti,
mora međutim napose udariti u oči neobična činjenica, da se pored sve shvat­
ljive sumnje u opravdanost općih postavaka filosofije i pouzdanost njezinih
teorema nasuprot svoj mogućoj pretpostavci krajnje njezine problematičnosti
ipak određenja i naučanja čak u davnih, drevnih i stranih filosofa znadu, ko­
liko se god od nas i od suvremenih mislilaca i njihova shvaćanja i razlikovali,
činiti i plauzibilnima i u određenu vidu prihvatljivima, a svakako smislovitima,
dok im čitalac prilazi bez predodređena već nekog mnijenja i dok im djela
hoće mimo historički orijentirana poređenja i bez pretpostavaka i predrasuda
naprosto u neposrednu susretu izravno shvatiti i primjereno razumjeti. I čitala
9
1,2,3,4,5,6,7,8 10,11,12,13,14,15,16,17,18,19,...48