Page 16 - Pavao Vuk-Pavlović: O smislu filosofije

i traži promjenu uopće i zna nastojati oko preoblikovanja stvarnosti, u kojoj
mu se os’drava življenje, pa će tako i djelovati u pravcu takva ili onakva
preobražavanja svijeta, kojemu pripada i koji pripada njemu.
Treba li uopće uočiti promjenljivost odnosa između svijeta kao stvar­
nosti i teorije s obzirom na njegovu eksplikaciju s gledišta kako njegova jedin­
stva tako i unutrašnje mu mnogolikosti, može se ljudski, čovjekom određeni
i čovjeku pripadni »svijet« shvatiti kao umnogostručenost, individualizira-
nost, konkretiziranost one cjelinotvorne jedinstvene takvosti, što onu kon­
kretnu mnogostrukost uvjetuje, a može se nazvati »zazbiljnošću«. Tako se
mogu mnogo kojekakvi svjetovi dostati aktualnosti, no ne može ih biti »ne-
zazbiljnih«, dok elementom ili momentom »svijeta«, pa i »svijetom« kao
takvim može biti samo, što je doživljajem aktualizirano, samo što se iživljava,
proživljava, pa i suživljava. Svijet je u tome vidu »življeno« u najširem smi­
slu, »življeno« bez obzira na vrijeme ili doba, u koje se »doživljaj svijeta«
ostvaruje.
Ako je tako »svijet« vezan na »doživljaj«, dat će se u svijeta bezuvjetno
naći i osnovne doživljajne komponente, bit će u njega korelati, što doživljaj
bitno fundiraju, kako predmetni tako i funkcioni. Ne može li se prema tome
reći, da bi svijet bio samo i saV bilo hiličan bilo psihičan bilo pneumatičan,
da je, drugim riječima, sav iscrpljen ili tjelesnošću ili duševnošću ili opet du­
hovnošću, ne da li se dakle između ostalog ni pretpostaviti, da bi samo i sav
bio »duša« ili takve neke vrste, ne bi se opet s druge strane mogao ni shvatiti
u svojoj bistvenosti i punoći, ako se ne smatra ipak, kako bi se smjelo sliko­
vito kazati, sav duševnošću natopljenim. Kako naime duševnost nije pro­
storna, ne može ni biti mjesno ograničena.
Koliko se god dakle višeslojna konstitucija one konkretizacije zazbilj­
nosti, koja se može nazvati »svijetom«, ne da shvatiti ni mimo plastične
građe, što kao nosilac neki omogućuje očitovanje inteligibilnoga sloja, koji
»svijetu« daje razmjernu stab’lnost, toliko tome svijetu po duševnosti, koja
kao oseban njegov sloj unosi u nj vremenitost, pokret i mijenu, pripadaju
datosti, mimo kojih se on ne bi dao ni cjelovito ni smislovito prozreti, a koje
ga ispunjaju sadržinom, što se dostaje određenja upravo po tome, što baš
u duševnosti, kojoj je svojstven dinamični procesualni značaj, valja nazreti
vremenotvorni elemenat zazbiljnosti. Prema tome će »svijet«, koliko je i
duševno usidren, obuhvatati sve vremenske aspekte. Sadržavat će tako »bivše«,
što je bilo, što je prošlo, a ipak snagom svijesti, snagom procesa svjesnosti
traje kao pamćeno; sadržavat će u tome vidu kako »povijesno bitisanje«, odre­
đenu skupnost pamćenju ljudskom sačuvane prošlosti, tako i dane predo-
blike aktualna stvaranja kulturnih dobara. Ne će pak za »svijet« pored pro­
šlosti biti od manjega značenja ni sadašnjost: neposredno znana datost, upravo
nazočno, aktualno življeno, »doživljeno« kao upravo stvarano, djelo­
vanje, a i patnja. A tome će se na posljetku pridružiti i ono, što može da
bude, što je čovjeku suđeno ili što mu je zadano, vizija budućega, na koje
smjera ili prema kojemu se zna upravljati neka aktualna ljudska namjera.
Činjenica, da je tako svijet u različitim pravcima vremenski žigosan,
nosi i svoju konsekvenciju. Već otud naime, da je »svijet« u jednome smjeru
određen »prošlošću«, biva vidljivim, da svi svjetovi ne mogu biti jednaki.
S tokom i istjecanjem vremena »raste«, moglo bi se reći, i ono, što se nadaje
kao »prošlo«, a to znači, da se povećavajući se ili šireći, ako ne možda u
određenim nekim pojedinostima, ali ipak u svojoj cjelini stvarno i mijenja.
16