Page 26 - Pavao Vuk-Pavlović: O smislu filosofije

rađanje, nagnuća, bol i radost, patnja i užitak, briga i nada, rad i odmor,
bolest i smrt, u čemu se općenito uzevši doista sve, što je čovjek i koliko je čo­
vjek, opet i izjednačuje, ipak valja i tu — u skladu s već rečenim — primijetiti,
zvučilo to možda i nešto paradoksno, da u zazbiljnosti neko pretpostavljeno
općeno isto iskrsava sveđ iznova u drukčijoj aktualnoj uzasebljenosti.
To uvidjeti ne će biti teško, poredi li se primjera radi određen etički
postavak u svijetu arhajskome s prividno istovrsnim u okviru srednjovjekovno­
ga evropskog životnog kruga. Vratimo se u tu svrhu na čas djelima Homera
i Dantea. Ukazat će se tako, da s obzirom na određeno događanje, određen
čin, određenu pojavu može izvanjski, da se tako kaže, pričin izazvati možda
na oko sličan do’am u više slučajeva, a da je svaki od njih u bistvu, u istini
nešto drugo, naznačivala ih možda ista riječ, bili imenovani i istim imenom.
Prividnost može možda biti ista (iako je i ta »istota« problematična), a da je
u različitim slučajevima ono, što je pri tome istinski doživljeno, u svakome
slučaju nešto u bitnosti drugo.
Prema Homerovu Je epu povod trojanskome ratu ženina nevjera. I to
zbog toga, što taj čin znači za onoga, koji ima da ga trpi, za muža, gubitak
posjeda i povredu časti. Gubitak žene, pa bilo to i ropkinje, opravdava gnjev,
kako to u epu odmah s početka pri gubitku Briseide pokazuje Ahil, koii i
izaziva razdor. I Odisej čuva, vrativši se kući, ženu od moguće nevjere i ubi­
jajući Penelopine prosce brani slavu i čast, dok si osigurava posjed domaćeg
ognjišta. Tu i nalazi na posljetku svoju eudaimoniju. Pa ipak vrijedi u tome
svijetu sav tai moral samo za bijedne smrtnike. Kako dokazuie prizor, gdje
su se Ares i Afrodita našli u mreži Hefaistovoj, u bogova izaziva ženina ne­
vjera samo homerovski smijeh. Za bogove, koji se pored svoie besmrtnosti
zamišljam tu inače ljudima u neku ruku ravnima, druže se s ljudima, pa i žive
nekako kao oni, čak i s njihovim porocima, za te bogove vjernost i ljudska
čast, lj’udski moral i slava ne znače ništa. Homerovski bogovi stoje iznad
liudskih obećanja i obveza, koliko se i znadu poigrati ljudskom sudbinom.
Stoga su i podijeljeni s obzirom na učešće u troianskome ratu. Jedni pomažu
Grke, drugi Trojance, i njihovo natjecanje nije više nego igra. To dolazi otud,
što preljub ne smatram uopće vrijednim, da se zbog njega ratuje. Drugi su
motivi, koji ih čine sklonima, da se opredijele u lmdskoj borbi. A nije takav
postavak bez značenja. Jer likovi bogova, smatrali se oni i samom tvorbom
ljudske mašte, svakako su tumači zbiljskih odnosa između ljudi i smjernica
njihova života. Stoga i njihov prikaz sa svim pogledima i shvaćanjima, što
im se pripisuju, ne valia smatrati proizvoljnim, slučajnim, nestvarnim. On
ima svoj korijen u zbiljskim osnovima života, pa upravo stoga i može da opet
i djeluje na taj život, koliko je s njim uklopljen u stalni svoj svijet.
U drugome takvu nekom svijetu taj bi prikaz mogao biti nezami-
šljiv, a takvima bi bila i uvjerenja, shvaćanja, životna smjerania u skladu
s njime iznesena. To pak stvarno i jest — da se vratimo na pređašnji primjer —
već u svijetu Danteovu. U njegovu okviru preljub nije gubitak posjeda i
časti, koji treba izravnati borbom i slavom, on je štaviše grijeh, Homerovu
svijetu nepoznat, nešto u bezuvjetnu smislu nesamo nedopušteno nego upravo
protivusvršno, protivno ljudskome pozivu i smislu života, on je upravo »smrt­
ni« grijeh, a to znači po dušu smrtonosan, jer pogađa i razara specifično
ljudsku egzistenciju u srči. I nije za to ni potreban sam pozitivni čin, dovoljna
je namjera ili i sama želja, dostaje preljub u srcu, »u duhu«, pa da grijeh bude
počinjen. Tako ta nevjera nije čin, koji bi se ticao samo bližnjega, on ima
26