nim potrebama bitno čovječnoga života biti i pretežito upravljena prema ovim
ili onim specifičnim joj problemima te će jednako prema njima odrediti i izla-
zišta svojih disciplina. I s obzirom će na različita područja pripadna joj ispiti
vanja postavljati pitanje smisla i smislovitosti opominjući čovjeka da pođe
određenim putovima svoga djelovanja i stvaranja.
Različitih će se područja kulturna života dotaći filosofija u tome prav
cu. Tako će filosofija biti i ne rijetka uzvanica, koja će tu ili tamo preporu
čivati istraživaocu, da se obazre na određene — možda i nove — opće metode
rada, koje mu razložno može predlagati i koje s obzirom na različite svjetove
za nj pronalazi, treba li da naučno ispitivanje i izviđanje u nastojanju oko
aktualnih istina bude i uspješno i smislovito. I doista, različiti načini ili obrasci
mišljenja čine, kako je poznato iz povijesti znanstvena naučanja i filosofije,
za različitih epoha određene izvode i zaključke na pojedinim područjima du
hovne kulture stvarno uvjerljivima. A slično se filosofija vlada doista i u
drugom kojem pravcu. Iznosit će tako pri kraju svojih napora i načela, za
koja bi se dalo misliti, da bi život prema njima proveden mogao osmisliti
međusobne odnose ljudi i činiti zajednički njihov život vrednijim. Treba li
primjerice osmisliti umjetničko ili opet odgajalačko stvaranje, htjet će filosof
i tu izvidjeti, po čemu li se umjetničko djelo ili odgajalačko djelovanje dostaje
svojevrsna svog smisla. I filosofija će, koja u svome poslu ide do kraja, do
spjeti neizbježno do pitanja smislovite organizacije svega života u svim nje
govim pravcima i očitovanjima, do pitanja, kako li se ostvaruje i kako li bi
ga trebalo usidriti, da bi, koliko je moguće, bio ispunjen smislom. I ne moraju
se pri tome uvijek tražiti i iznositi zahtjevi i norme. I tamo naime, gdje bi se
filosofija zadovoljila prema prilikama i samim opisivanjem činjenica i činje
nična stanja, naznačuje i obilježava time i određeno neko iskustvo i puti izravno
ili neizravno na uviđanje, koje možda i ne jamči, no ipak omogućuje u manjoj
ili većoj mjeri predviđanje i time svjesnije neko usmjeravanje života i njemu
uključenih nastojanja. A razumije se, da će filosofija sve te svoje pobude
i poticaje činiti aktualnima prema mogućnostima svojega svijeta, jer što za
jedan svijet i u njegovu okviru može da bude smislovito, ne treba to biti
za drugi.
Ne može biti i ne da se misliti drukčije, ako stoji, da se vrijeme i prostor,
epohe i prostranstva ne ispunjaju niti mogu ispunjati jednim jedinim ljudskim
svijetom i dok je zazbiljnost pored sve svoje jednote u mogućem svom očito
vanju i mnogolika, a i sam pojedini neki između svjetova opet ne ustraje stalno
u bezuvjetnoj samoći i odijeljenosti od svih drugih, već ima za nj mogućnosti
ovakva ili onakva dodirivanja ili i ukrštavanja s bilo kojim drugim. Kolikogod
stoga filosof i mogao eksplicirati određen svijet, ne će ipak nikoja filosofija
moći zahvatiti ni sve bilo stalne bilo promjenljive odnose takva svijeta prema
drugim svjetovima, i to manje, što pri onakvu dodiru sadržaj jednoga svijeta
prelazeći s bilo kojega razloga u drugi zna potpuno izmijeniti značenje, vri
jednost i smisao. Najjasnije se to očituje, kad mišljenja ili uvjerenja urasla u
jedinstvo nekog svijeta zastavši u novo nadošloj eposi znače najednom u
okviru novoga svijeta predrasude i praznovjerje. Pa kako svrh toga svjetovi
ljudski nijesu ni u svim smjerovima gotove veličine, nego se prema realnim
potrebama i idealnim prohtjevima života nesustalo izgrađuju, ostaje i spoznaja
njihova u krajnjem vidu ipak negotova, dok se pri posljednjim pitanjima, ako
se uopće postavljaju, mora zadovoljiti slutnjama. Tako se i problematika i
zazbiljnosti i svijeta nikad ne iscrpljuje.
35