krajnja mogućnost neposredna — iako možda u bitnosti i nesavršena — poni­
ranja u biće, i na koji se upire intimnije razumijevanje njegova svijeta — kako
neka rekne i sažet rijek:
U krilu zazbiljnosti niču svjetovi,
mnogobrojno na živu stablu granje;
magloviti ko izmaštane sanje
putanja su im, lutanja im skretovi.
Ni najodvažnijega duha letovi
ne dohvataju bistva im saznanje,
do jednog, u kog utkani su tkanje,
do jedinog, kog svijest nam tkaju spletovi.
Svoj živimo, a tuđe jedva znamo,
pa, kakvi smo, osjetljivi ii’ grubi,
lik svijeta svog i sebe poimamo.
Tko svjetova svezbilju zreo svu bi,
nijem mu sam razum. Smjet te možda samo
obuhvatit je duša, što sva ljubi.
38
1...,28,29,30,31,32,33,34,35,36,37 39,40,41,42,43,44,45,46,47,...48