Iznesene su okolnosti od odlučna značenja po filosofa i njegovu filo­
sofiju. Prema njima će se upravo izgrađivati bistveni postavak filosofov, na
njima temeljiti značaj i doseg utvrđenja i izjava filosofije. U povodu tih okol­
nosti biva vidljivo, da su osvjetljenja filosofije u stvari mogućnost, pa bile to
i najuvjerljivije vjerojatnosti. Nikad međutim ne mogu biti bezuvjetne konačne
dogme, izvan kojih ne bi mogle biti i drukčije aktualne istine. Upravo je
značajno po istinski shvaćenu filosofiju, da su njezini postavci i zaključci
otvoreni razgovoru, dijalogu. I u tome se vidu može filosofija, koja to ime
zaslužuje, smatrati »dijalektičnom«, pa stoga i jest filosof, koji se odvaja od
»sofista« u lošem smislu te riječi, sveđ ponukan i spreman da vodi računa o
mnoštvu mogućnosti, da pored svojih viđenja i razloga nestrasno i nepristrano
nastoji shvatiti i razumjeti i drukčija viđenja i iznošenje protivurazloga, koli­
kogod ga možda pogledom na njegov osnovni filosofički postavak i ne bi mogli
razuvjeriti. Filosof, koji je shvatio svoj suvremeno aktualni poziv, iznosi svoja
otkrića na slobodno uvažavanje, on predlaže, preporuča, ali ne zapovijeda, ne
sili. On ne nosi svijetu skrbništvo, već poziv na čovjekovo samoostvarenje
u slobodi, koju traži i za svoje nastojanje i stvaranje, koju treba, da bi mogao
izvršiti svoj poziv. On nije fanatik i ne pretvara svoj nauk u nesnošljivu reli­
giju, koja ne podnosi ponovljena ispitivanja izvora i sadržaja svoje »objave«,
te ne izdaje tako filosofiju u samome njezinu bistvu i ne prestaje biti filosofom,
koji dopušta, da i najkonačnija rješenja i opet budu problemom. Jer gdje se
god filosofija, bila kakva bila, nastoji nametnuti silom, čini u stvari čovjeka
robom onoga, koji mu je nameće, mjesto da ga, kako joj je istinski poziv i
prava zadaća, pomogne u duhovnome njegovu usponu i uzrastu njegove lično­
sti. Tako može, dašto, biti i nedaćom čovjeku, domognu li se filosofije nepo­
zvani. Onda naime i zna da živi i »bdije« nad čovjekom inkvizicija, pod
kojim možda i drugim imenom ili pod kojom krinkom to i bilo. Filosofiranju
nema međutim završne mete.
Istinska filosofija, koliko ponosa i opravdavala, u bitnosti puti na
smjernost i obazrivost. Jer ne valja zaboraviti, da se filosofičko nastojanje
prema istinskome svom smislu nije nikad ni igdje smatralo pri kraju, ni filosof
u savršenu posjedu konačna i potpuna znanja. Nije ni, uostalom, filosofu do
samoga znanja, do učenosti učenjaka. Krajnjim svojim naporom traži drugo:
kao filosof ne teži samo za ispravnom mišlju i pravim uviđanjem nego svrh
toga i za opravdanim životnim postavkom, za smislovitim, valjanim životom.
Zeli se, ukratko, dići do praga mudrosti, njezin je ljubitelj. Mudrost ne stoji
međutim do samoga znanja niti se usidrava u samome razumu, koliko joj
mimo njega i ne bi bilo opstanka. Ona nije neznanje, no nije ni sveznanje.
Stojeći tako reći između njih, niti je usmjerena prema samoj opstojnosti niti
je sam uvid u činjenice; ona je štaviše i njihovo ocjenjivanje, zadužena je živim
izvorima vrednota i njihovu valjanju. Ona je tako pored znanja za zazbiljno
i vjera ,u vrijednosti života i naposlijed, što je odlučno, ljubav prema odre­
đenu mjerilu, koje doduše ne mo~a, ali ipak može biti posljednje svjetlo čov­
jeku u svijetu, za koji je prirastao, može biti dobro, koje će biti svestranom
smjernicom njegova djelovanja.
Doista, ako se bitnom značajkom mudrosti mora smatrati i razložno
vrednovanje, prava ocjena stvari, ne da se ni zamišljati bez ljubavi, koja joj
je imanentna. Jer onkraj ljubavi i bez nje ne može biti shvatljivo prodiranje
36
1...,26,27,28,29,30,31,32,33,34,35 37,38,39,40,41,42,43,44,45,46,...48