bilo tražiti svrh toga možda i način, kako bi se osmislio život ljudski prošlih
epoha ili uopćj datost tuđega, nikad izravno dostupna svijeta. Samo postaviti
to pitanje značilo bi i uvidjeti samu bezrazložnost njegova rješavanja. Koliko
bi mogla znanost do neke mjere razotkriti najopćenitije članove u strukturi
tuđih svjetova i najopćenitiji način tuđega života, ne će ipak osvijetliti pot­
puno, u čemu je smisao njihov i do čega uistinu stoji njihova smislovitost.
Stoga se i ne treba čuditi, ako se kasnijim epohama ili drugim duhovnim pro­
storima mnogo koješta može činiti apstruznim, protivuvrijednim ili bezvrije­
dnim, tamnim, što je bilo ili što jest ugrađeno u samu bistvenu jezgru tih
svjetova i života. Bit će tu koješta primijećeno, što u nedostatku primjerenih
pretpostavaka u bitnosti ostaje nespoznato. A vrijedit će to i za filosofije
vezane na svjetove.
S obzirom na filosofičku eksplikaciju, kakva je moguća u okviru odre­
đena svijeta, valjat će u iznesenome vidu istaknuti, kako se ne da razložito
predmniv~ti, da bi istina ili i bilo koja bistvena vrednota, dok je doista ono
što jest, mogla sad zadržati sad gubiti svoju valjanost. Pod takvom bi pret­
postavkom, kad bi bila opravdana, gubio život svu stalnost i sigurnost, a kul­
turno bi nastojanje moralo životariti bez svrhe i smisla. S obzirom se na
promjene i izmjene sadržaja kulturnih dobara može stoga neprotivurječno tek
pretpostavljati, da će istina i uopće vrednote u bilo kojemu njima stranom,
neprimjerenom svijetu biti neaktualne, gdje naprosto ne bi bilo zbilje, na koju
bi se njihovo očitovanje, njihov iskaz ili prikaz mogao protezati, ako bi se,
drugim riječima, radilo o svijetu, u kojemu s bilo kojega razloga ne bi bila
ili ne bi mogla biti nazočna stvarnost, o kojoj bi trebale vrijediti, ni svijest,
za koju bi mogle valjati.
Ogleda li se filosofija s toga stajališta, ne će se nikako iskazati toliko
nemoćnom, da ne bi mogla ispuniti svoju opću zadaću ni zasebne zadatke
svojih disciplina, iako će to ispunjavanje biti nužno različno prema svijetu,
u okviru kojega joj se i nameću određena izviđanja i pojedinačna ispitivanja.
A u tome se vidu da međutim štaviše utvrditi, i nesamo za spoznavanje, nego
i za umjetnički prikaz ili i etičko djelovanje i lično samoostvarenje, kako
ništa ne stoji tome na putu, da ono, što u jednome svijetu ne će možda biti
spoznatljivo, prikazivo, ostvarljivo, bude to u okviru drugoga i drukčijega.
Tako će napose i za filosofičku spoznaju vrijediti, da se u načelu ne mogu
filosofičkome nastojanju kao takvu smislovito unaprijed određivati konačne
neke granice, ako pojedini filosofemi i ne mogu, pa i ne moraju značiti saznanje
i proziranje sve zazbiljnosti ni biti ključem svim njezinim tajnama. No kako
se svjetovi izmjenjuju i čovjek epohe živi samo jedanput i u jednom i jedinom
svome svijetu, ne će nikad biti ni filosofije, koja bi, bila ona još tako univer­
zalna i obuhvatila još toliko svoj neki određeni svijet, mogla osvijetliti i
dosljedno eksplicirati svesvjetski i prema tome svezazbiljnosni totalitet. N o ako
to i ne može, ne gubi joj se time ipak smisao ni opravdanje. Jer takva neka
spoznaja, koja bi nadilazila sve mogućnosti čovječje svijesti, nije joj prema
pravome njezinu bistvu i središnjoj joj svrsi ni zadana.
Kad bi konačna neka sveobuhvatna filosofička spoznaja bila doista
moguća, bio bi to i kraj svakome filosofičkome nastojanju, koje se i ne iscrpljuje
u samome nekom golom utvrđivanju činjenica. No kako izmjeni i iskrsavanju
sveđ novih svjetova s nesustalim buđenjem sveđ nova života nema prestanka,
33
1...,23,24,25,26,27,28,29,30,31,32 34,35,36,37,38,39,40,41,42,43,...48