samo »valjala« u oštro teorijskome smislu. Pored teorijskoga njezina značenja
bistveno joj je usađena snaga snubljenja. Vrednote ne odsijevaju samo idealnim
valjanosnim prohtjevom, već pored toga, što valjaju, jednako prodiru u savjest
čovječju i znadu prema prilikama pače i veoma sugestivno snubiti primljivo
za njih ljudsko biće, da bi ih prema svome doživljaju ostvarivalo u dobru,
koje im može biti nosiocem. Bez djelovne snage takva snubljenja vrednote i
ne bi bile, što prema svome pravom bistvu uistinu i jesu.
Vrijednosni doživljaj puti tako na to, da je spoznati vrednote, priznati
ih i biti prožet njihovim snubljenjem na posljetku jedno, bez obzira na to,
koliki će biti stvarni odziv oćućenome tom njihovu snubljenju. To pak u daljem
vidu znači, da filosofija pri spoznavanju vrednota i isticanju njihove valjanosti
neizbježno nekako s njima ujedno i snubi za njihovo ostvarenje. Filosofička
spoznaja biva tako pozadinom praktičkih zahtjeva, od kojih se, gdje je doista
živa, i ne da odijeliti. U okviru se cjeline dosljedne u sebi filosofije u punoći
njezinoj neizbježno dodiruju uvjerenje i život. Tako u tome pravcu filosofija
pored same spoznaje biva prijedlogom i snubljenjem, ako ne štaviše uporednim
— ako i uvijenim — traženjem naročita oblikovanja svijeta i obrazovanja
života.
Ne valja dakako smetnuti s uma, da bi prekomjernost vanteorijskih po­
buda i nastojanja zapostavljanjem teorijskog osnova i nužnih njegovih poslje-
daka pri najneznatnijoj obustavi slobodne upotrebe razuma vodilo do slijepe
nazovifilosofije. Ali i isključivo vladanje i razmetanje teorijskog uma, koji bi
se potpuno ogradio od svih pobuda vanteorijskog vrednovanja i protivio nje­
govim poticajima, mora da vodi do ograđene nauke, pogledom na traženu
sinoptičku širinu nepotpune, u bitnosti krnje filosofije, do svjetla bez topline,
gdje unatoč svoj vidljivosti ne bi mogao uspijevati prav život. U savršenoj
njezinoj punoći nije nastojanje filosofije upravljeno samo na osvjetljenje, nego
štaviše odlučno na oslobađanje stvaralačkih snaga čovjekovih, na duševno pro­
dubljenje i duhovno obogaćenje svojevrsnoga ljudskog života. Koliko se filo­
sofička nauka odlikuje punoćom, koliko je u tome smislu potpuna filosofija,
biva ona nužno i andragogijom.
Valja pri tome istaknuti, da filosofija po takvu pozivu dovodi čovjeka
u naročito, jednosmjerno ugođeno duhovno područje, koliko ne nastupa samo
kao pust tumač zbilje i života, već kao smislotvorna nauka jednoznačno dje-
lovna upućujući u sasvim određenom i isključivom smjeru na ujednačeno u
neku ruku ostvarivanje vrednota. Tako će pak među ljudima postići s manje
ili više uspjeha neko trajnije ili prolaznije duševno-duhovno prilagođivanje,
vezat će ih manje ili više u sumišljenike, u lica slična namjerenja, u bića napo­
kon razmjerno pojačane mogućnosti međusobne snošljivosti. A time se filoso­
fija uvelike očituje kao moć sposobna da upravo iz duševne dubine izazove
neko usklađenje i uiednačenie u ljudi, čime biva snagom, koja u značajnoj mjefi
oživljava bitne činioce zajedništva, jednom između najodličnijih veličina obli-
kovateljica zajednice.
Povijesno događanje potvrđuje pomenutu činjenicu na svakome koraku,
napose pak otkrivajući, kako se upravo s obzirom na istaknutu poželjnu nje­
zinu utjecajnost nastoji sveđ nanovo dostati filosofije odnosno određenih nje­
zinih teorema čovjek željan vlasti nad čovjekom i njegovim društvenim tvor­
bama. Nema povijesna razdoblja, u kojemu čovjek moći ne bi bio gledao
prihvatiti i javno mnijenje siliti na ovo ili ono već njemu prikladno filosofičko
naučanje, da bi mu njegovo obrazovno svojstvo služilo pri izgrađivanju druš­
42
1...,32,33,34,35,36,37,38,39,40,41 43,44,45,46,47,48