Page 37 - Pavao Vuk-Pavlović: O smislu filosofije

u prostranstvo vrednota, koje se daju pravo uvidjeti u njihovu dostojanstvu
tek u nekoj njihovoj ljestvici prema mogućnostima pretpostavljanja i zapostav­
ljanja, funkcije, kojoj bitni izvor nije život misaoni, razumski, već naprotiv
čuvstveni, kakav se nesumnjivo očituje u voljenju i privoljavanju nečemu više
nego drugome. Tek po tome se može da razotkrije, prozre i odredi uopće neka
vrijednosna hijerarhija, kolikogod i valjalo razumjeti, da ni takvo osvjetlja­
vanje zazbiljnosti s vrijednosnog aspekta nije niti može biti istrgnuto ili iz­
dvojeno iz cjeline i cjelovitosti duševna života.
Svakako bezljublje ne prodire u vrijednosna prostranstva i ne vodi do
istinskoga njihova ostvarenja. Ljubav ne vodi doduše do izravna saznavanja
i tumačenja stvari, ali tek se u njezinoj nazočnosti ostvaruje dublje, na vredno­
vanje vezano uviđanje i pravo ono razumijevanje, koje je značajka mudrosti,
one mudrosti, za kojom teži filosof, njezin ljubitelj. Tako bi se u tome vidu i
smjelo reći, da najdublji smisao filosofije odražava Logos, što ga usmjerava
Agape. Filosofički razum traži ljubav i kao ljubav se prema mudrosti filosofija
smije smatrati ljubavlju prema ljubavlju prožetu razumu ili i prema razumnoj
ljubavi, koja je u stvari i intelektualna i intuitivna, usidrena, smjelo bi se reći,
kako u noetskoj tako i u estetskoj kulturnoj sferi. I kako prema rečenome filo­
sofička ljubav istječe iz obuhvatna svjetskog izvora, ona nasuprot svim parci­
jalnim usmjerenjima hoće da kao i filosofija sama bude univerzalna.
Ogledana tako, iskazuje se filosofija kao duboko ljudska i po čovjeka
odlučna stvar, kao što je i mudrost, oko koje se filosof trudi, kako se razumije,
ljudska i samo ljudska mudrost. Samo u čovjeka može da oživi ljubav za mu­
drošću, samo čovjpk i može biti više ili manje mudar. No tako je i sva ljubav
filosofova skrenuta prema čovjeku i njegovu svijetu. I bit će filosof upravljen
prema svijetu čovjeka, kojega treba da ljubi, a to je čovjek živa svijeta, bliž­
nji, s kojim može da se suživi u bitku i vrednoti, da bi ga razumio i na osnovu
toga razumijevanja ispunio najplemenitiju obvezu prema njemu: osloboditi ga
spona i kočnica, predrasuda i praznovjerja, idola i s njima izazvana straha,
što sve sprečava čovjeka u izvršavanju svojevrsna mu ljudskoga poziva, a
tako i razotkriti mu moguće putove smislovita života i razumne osnove za
izgradnju njegova — ljudskoga — svijeta. I kako se život da poimati samo
iz života, tako će se, budi to opet istaknuto, i svijet zreti i shvaćati iz samoga
toga svijeta.
Ne može pojedini zasebni svijet čovječji nikako iscrpsti svu zazbiljnost
niti se može proširiti u svemir. Stoga se i hoće teško otvarati dveri u tuđe
svjetove, koji i ne moraju da se nađu samo među prošlima, utonulim u nepo­
vrat, nego se mogu ostvarivati, ispunjavati životima i uz sam naš. No koliko
i teško bilo prodrijeti u bistvo čovjeka tuđega svijeta, i koliko to bilo možda
djelomice i krnje moguće samo s poprišta vlastita svijeta, ipak upravo filoso­
fija u mnoštvu svojih filosofema i mnogolikosti svojih sustava može poučiti,
kako se tuđi svjetovi — koliko bi se u njih kao svjetova ljudskih i mimo moguć­
nosti primjerena i potpuna njihova shvaćanja smjela pretpostavljati do neke
mjere razložnost i smislovitost — mogu uvažavati i čovjek na onakav svoj svijet
vezan u čovještvu svom može priznavati. Jer prema ljudskim mjerilima može
ono, što jest i što bistvuje, naći na posljetku opravdanja, gdje se, kako je to u
istinske žive filosofije, razum dodiruje s ljubavlju. U jezgri je toga dodira
posljednje moguće pribježište filosofovo. Ona je izvor, iz kojega proistječe
37