Tako eksplicira dašto određena filosofija neki svoj svijet. No jednako
se s druge strane i ta određena neka filosofička eksplikacija da razumjeti
tek u vidu strukture odnosno konstitucije samoga toga nekog zasebnog svijeta
i u odnosu prema njemu. N a taj način filosofičko pitanje biva u stvari
dvosjeklim ili, ako se hoće za to striktniji izraz, dijalektičkim. Stalno je tu
pitanje, da li i koliko li određena filosofička eskplikacija upućuje na moguć
svijet i, s druge strane, da li, kako li i koliko li određen svijet dopušta, a i
dobiva moguću filosofičku eksplikaciju. Dopušta li filosofija kao sinoptička
spoznaja uvid u doživljaj stalna svijeta, upućuje ona jednako i na taj svoj
svijet kao življenu zbilju. Jedno uvjetuje drugo, pa će se na proziranju njihove
međusobnosti i povezanosti i graditi na posljetku mogućnost shvaćanja odre­
đena filosofema. Jer valja uvidjeti: filosofija je uistinu samonikla, razmjerno
samodostatna i doista primjerena, koliko je spoznajno upravljena na svijet,
kojemu i sama kao kulturna funkcija i duhovna tvorba pripada.
Kako su filosofije vezane na svijet filosofa, koji izgrađuje i prikazuje
koju između njih, pokazuju također i različite često, pa štaviše i oprečne
naknadne interpretacije njihove. I ta je moguća mnogolikost dašto shvatljiva
samo, ako se uvidi, da prikaz i tumačenje tuđe neke filosofije nije i ne može
biti naprosto obična kopija ili samo pusto ponavljanje i puko nasljedovanje,
već stvarno mora da je ponovljeno više ili manje stvaralačko konstruiranje
filosofičke takve zgrade s temelja, na osnovu izvorna njezina izlaganja i
prikaza, koliko filosofovo djelo već daje za to stvarnih pobuda i moguć­
nosti. Drukčije se to i ne da zamisliti, dok tumač ne pripada istome svijetu
niti mu je svijest istovjetna sa sviješću filosofa, što ga upravo hoće da shvati
i o razumijevanju kojega nastoji. Filosofičko se djelo samo tako i toliko
očituje, kako što i koliko nekome može da kazuje. Tako se s filosofičkim
iskazima prošlih epoha i filosofijama tuđih svjetova događa slično, što i
s umjetninama, kojih je mogućnost, da budu doživljene, vezana na sveđ
iznovično njihovo ostvarivanje i oživljavanje na osnovu umjetničke repro­
dukcije, kako to napose traže glazbena i pjesnička, pa i koreografička djela.
Interpretacije su i tu neizbježno različite, već prema tome, kako se djela
znadu očitovati i što mogu da kažu, a prema tome i da znače novome čovjeku,
koji ih sveđ iznova hoće da budi na život.
S izložena se stajališta može reći, da filosofička interpretacija i ne
bi bila dovoljna, kad bi se osvrtala na misli filosofove pod samom pretpo­
stavkom, da su sve filosofije, kako različite u svojoj misaonoj izvedbi i bile,
upravljene na istu stalnu predmetnu datost, na jedan isti objekat promatranja,
na jedan pred sve njih stavljen istovjetan svijet. Primjerena će interpretacija
naprotiv uporedo s mogućim izlaganjem misli rekonstruirati i onaj svijet, na
koji se
određeni misaoni sustav filosofov proteže, a morat će se dostati
smislena jedinstva tako, da u smislu stvaralačke misaone konstrukcije upravo
prebaci mostove s misli na misao,gdje bi se shvaćanju tuđega filosofičkog
teorema ispriječile praznine.
Što sepak tiče svijeta, što ga valja uokviru
tumačenja prikazati, takva će interpretacija, kako bi mogla podati razmjernu
neku cjelinu, podjednako pronalaziti i u prikaz svijeta ugrađivati kompo­
nente, koje bi mogle nedostajati s obzirom na potrebe suvislosti i zaokru-
ženosti. Ukazat će se to i potrebnim i neizbježnim kako ondje, gdje tumač
filosofema nije možda mogao da sve filosofovo izlaganje dosljedno shvati,
30
1...,20,21,22,23,24,25,26,27,28,29 31,32,33,34,35,36,37,38,39,40,...48