Page 29 - Pavao Vuk-Pavlović: O smislu filosofije

Koliko i jest, dašto, živjeti u svijetu i doživljavati ga jedno, a prozreti
ga i razumjeti njegovo bistvo i odnose, koji se njime nadaju, drugo, ipak
je jedno s drugim u određenu vidu povezano već na osnovu toga, što se do
filosofički produbljena spoznavanja i doista produhovljena razumijevanja
ne može uzviti s obzirom na lične mogućnosti sputano, u doživljajnosti
okrnjeno ljudsko biće po izoliranoj, iz mogućeg jedinstva lica (osobe) izdvo­
jenoj, iz organične cjeline života istrgnutoj nekoj duševnoj funkciji, pa bila
takva i samo mišljenje, već samo čovječja ličnost u čitavoj i jedinstvenoj
svojoj bistvenoj punoći. A može se to nazreti već i otud, što se u filosofič-
kome spoznajnom stavu, kako bi u toku ovoga razlaganja već izloženo,
dodiruju, prekrivaju, ukrštavaju u bitnosti noetski i estetski uvid. Filosofičko
se shvaćanje odvaja od jednostrana spoznajna zahvata.
Koliko filosofičko zrenje i umovanje, izviđanje i dokučivanje hoće
da budu put ne k parcijalnom, već k univerzalnom, ne k jednostranom, već
k cijelosnom i cjelovitosnom nekom razumijevanju i koliko se u tome smislu
radi o osvjetljenju određena svijeta, može se tu ponoviti, da će takav »svijet«
u izvornosti moći eksplicirati stvaralački čin filosofičke sinopse, što proistječe
iz istoga svijeta i tome svijetu pnpadna i primjerena mu doživljavanja. Tek
je tako i dana mogućnost i vjerojatnost, da svijet kao datost ne ide, da se to
nekaKO u slici kaze, u raskorak s lilosolijom, koja ga na svoj način prikazuje,
koliko obadvoje duguje svoje postojanje istome određenom osnovu bitka.
Filosofija je dakle, koliko i bila obuhvatna, u svakome slučaju tumač
stalna življena i doživljena, a u tome smislu zazbiljna i tako znanoga svijeta,
pa se prema tome kao saznanje upravo u takvoj doživljajnoj vezanosti i
po njoj i očituje i, koliko je uistinu primjerena bitnoj svojoj svrsi i svoje­
vrsnoj zadaći, prikazuje svagda prema bistvenoj svojoj namjeri u određenu
jednoznačnu skiopu suvislih teorema. Gdje tako ne bi postupala, ne će biti
ni zazbiljna, vec samo izmišljena ili i izmaštana nazovifiiosofija o nezazbiljnu,
lingiranu svijetu. Tome nasuprot vrijedi međutim rečeni postupak i lilosofički
postavak i ondje, gdje se radi o osvjetljavanju tuđih svjetova, o utvrđiva­
nju stranih kultura i tumačenju njihova misaonog blaga. Jer sve to biva
aKtualnim samo koliko može da valja kao prisvojiv u neku ruku eiemenat
s obzirom na okvir svijeta iilosofa, koji filosofira, i sve to »govori« živim
govorom samo koliko tome lilosoiu doista i ima i zna nešto da »kaže«. Što
je izvan toga, ili se bilo uopće bilo primjereno ne zapaža ili se u jezgri svojoj
ne razumije.
Stoji li rečeno, dobiva spoznavanje tuđih nekih svjetova, a napose
bivših, u prošlosti utopljenih, oseban značaj u povijesnoj izmjeni pokoljenja
uvrzenih u određen kulturni život. 1 podvrgnuto je takvo spoznavanje osebnim
značajkama. Da bude svrhovito, mora naime, kako je upućeno na odre­
đene kulturne tvorbe kao izvore i moguće posrednike, pored njihova shva­
ćanja rekonstruirati i zbilju, na koju se takva duhovna dobra prema sadr­
žim svojoj i pripadnom im smislu stvarno mogu protezati. Jer svako je takvo
dobro niklo i moglo niknuti samo iz skupa stalnih odnosa, kojima na po­
sljetku duguje svoje značenje i svoj smisao. A tu se i isprečuju teškoće, jer
ona je zbilja u stvari življeni svijet stranih, dalekih ili prošlih pokoljenja,
ne naš.
29