tako i ondje, gdje filosofu nije uspjelo da sve, što je trebalo, na primjeren
način razloži ili sve, što se je u vezanu misaonu sklopu moglo reći, doista
i kaže. Bez sličnih nedostataka nema uistinu filosofičkoga djela, koliko su
i ona samo djela ljudska. I stoga bez onakve dvostruke neke mostogradnje,
bez duhovnih mostova, koji će vezati pojedine bilo prividne bilo istinske
misaone praznine nauke i kojih će svrhovitost s obzirom na zadatak, da vode
do pretpostavljena jedinstva i razmjerne cjeline, biti također jedno između
jamstva mogućnosti i vjerodostojnosti neke filosofije, ne će nijedna stvara­
lačka, a to znači i doista filosofička interpretacija moći dospjeti na pože­
ljan kraj ni dostati se aktualnosti, koja bi takav pothvat i pokušaj naposlijed
opravdala.
Tako će se moći razumjeti određena filosofička nauka iz stalnih uvjeta
njezine djelovnosti, njezine aktualnosti. Jer i istina je istinom u odnosu prema
predmetnosti, o kojoj se ona u sudu misli, u stavku izriče, pa se u tome vidu
i razumije njezin smisao i shvaća njezina valjanost u smjeru prema njezinoj
aktualnosti. Njezin se izvorni smisao ne nadaje, drugim riječima, prema
odnosima, u kojima, za koje ili prema kojima ona nije bila ili nije ili ne može
da bude ili da se shvati živom, u smjeru bilo koje činjenične datosti rele­
vantnom, za bilo koju određenu neku sadašnjost utjecajnom, pogledom na
bilo koju ljudsku svijest očitom.
Kako je međutim svojevrsna predmetnost, na koju je filosofička
nauka razumno upravljena, jedinstvo u mnogolikosti određena svijeta, vri­
jedit će rečeno i za samu filosofiju, koja u jednu ruku stoji, koliko je upravo
spoznajni zahvat, »svijetu« nasuprot, no u drugu ruku kao cjelina ipak i
pripada kulturnoj razini toga svijeta, ujedno joj je pridružena.
Pitamo li se dakle o prihvatljivosti dane neke filosofičke nauke, kako
to pitanje tu prirodno iskrsava, moći ćemo, da bismo je kao takvu mogli
smatrati razložitom i u tome smislu mogućom, pa bilo i u još tako uskom
okviru opravdanom, zacijelo od nje tražiti, da se iskaže prije svega kao je­
dinstvo otkrivanja, uviđanja i prikaza, a isto tako i kao otkrivanje, uviđanje
i stvaralački prikaz jedinstva mnogolike datosti svojega svijeta, kao valjano
suzrenje onoga, što je u njega raznoliko, štaviše i razrožno ili i oprečno. S toga
će se pak osnova i u tome vidu moći smatrati toliko istinitom, koliko će
biti i koliko će se iskazati slobodnom od unutrašnjega protivurječja, koliko će
tako biti zamišljiva ili i misaono nužna. I takva, vezana na pretpostavku
jedinstvenosti u suzrenju i slobode od protivurječja, neka bude vjeran doku-
menat, povjerenja dostojno svjedočanstvo o opstojnosti i bistvu svojega svijeta,
saznatljivih realnih datosti i dokučivih idealnih prohtjeva, na kojima se taj
svijet kao življena i doživljena zbilja temelji.
Smije se tako ustvrditi, da će filosofije uopće govoriti živim jezikom
i iskazivati dohvatnu istinosnu sadržinu, kojoj će se moći s pravom poklo­
niti vjera, koliko će kako u pregledu cjeline tako i pri zahvaćanju pojedi­
nosti i proziranju njihovih odnosa biti u granicama svoje neprotivurječnosti
i u povodu nje očito smislovite. U smislovitosti valja vidjeti načelo, kojega
je zadovoljenje najviši uvjet održivosti filosofije. Bila naime zazbiljnost i ne-
izmjerljiva, u gdjekojem pravcu i nezahvatna, ipak će, ima li spoznaja zazbilj­
nosti biti bilo i u još tako skromnim okvirima moguća, vrijediti bezuvjetno
stavak, prema kojemu će u najmanju ruku bar dotle sezati zazbiljnost, dokle
dopire smisao.
31
1...,21,22,23,24,25,26,27,28,29,30 32,33,34,35,36,37,38,39,40,41,...48