Page 32 - Pavao Vuk-Pavlović: O smislu filosofije

7
Ako se smislovitost filosofičke spoznaje — kao uostalom i bilo koje
drukčije usmjerene — ne očituje tek u samoj razložnoj povezanosti sudova,
koji se u njezinu okviru izriču, već stvarno i u odnosu spoznajna sklopa ili
sustava prema zbilji, što je osvjetljava, imat će spoznaja nužno i po tu zbilju
značenje, koje premaša samu moguću teorijsku eksplikaciju. Uistinu smislovi-
tošću i nije naznačeno samo opravdanje stalna spoznajna izrijeka, nego štaviše
i priznanje prava uočena bića na bitak. Iako se kao vrhunska kategorija
»smisao« ne da odrediti potpuno ni riječima ni pojmovima, može se ipak
iskazati značajka, koja mu u neku ruku bar približno osvjetljava domet.
Kaže li se u bilo kojemu smjeru nečemu ili o nečemu, da ima smisla,
potvrđuje se time opravdanost njegova opstojanja, upravo reći njegovo pravo
da bude, što jest. Pita li se za smisao nečega, pita se u bitnosti za razložnost
njegova bitka ili njegova opstanka. Potvrdi li se smisao nečemu, znači to
ujedno sporazumnost s njegovom takvošću. Ili se opet potvrdom smisla izriče,
da nešta smije biti ili ostati, kakovo jest, da može bistvovati, kako bistvuje.
A može to značiti i želju ili volju, da bude takvo, ili i mnijenje, da treba ili ima
biti, opstojati, i to zbiljski, djelovno, utjecajno. U priznanju je smisla uklju­
čeno očekivanje, da bitak bistvuje u određenu smjeru, ili je opet s time pove­
zana želja, da bi se određeno bistvo dostalo bitka. U značenju se smisla
nadaje nekako jedinstvo bitka i bistva. Smije se doista reći: što se uviđa kao
smislovito, smatra se da postoji s pravom. Smislovito ima pravo na bitak ili
na ostvarenje. A to, kako se da razumjeti, zbog toga, što »smisao« ne upućuje
samo na bitak ili i opstanak naprosto, nego štaviše na dobar, na vrijedan bitak.
U bilo kojem već određenom sm,'eru pokriva »smisao« zbilju i vrijednost,
potvrđuje se u »smislovitome«« pripadnost određena bistva k bitku bića.
Smisla naime ne mora imati samo misao, može ga imati ili ne imati i ljudski
čin, ljudsko djelovanje, ocjenjivanje, stvaranje, djelo, na posljetku i život sam.
Smislovito je, ukratko, tako sve, što može da opstoji i ustraje pred umom;
smisao tako činjenici daje opravdanje.
Nema zacijelo zapreke, da se u tome vidu kako pogledom na neka­
dašnje ili strane filosofeme tako i na suvremene i bliske može pitati, što li
ih opravdava odnosno koliko li je u njih smislovitosti, što im je smisao, koji
ih je izdigao u život. Kako pak »svijet«, na koji se mogu protezati, nije samo
noetska nego i estetska pojava, ne će to biti moguće tek na osnovu ispravna
predznanja i pune mogućnosti shvaćanja, već će za to trebati i dovoljne spo­
sobnosti intuitivna pronicanja, bez kojega uostalom ni pored sve misaone pro­
dornosti ne će biti ostvarljiv jasniji pogled na danu ili zadanu neku zbilju,
u povodu koje je neka filosofija nikla. Ipak, gdje bi uspjelo u naponu stvara­
lačke snage uskrisiti u organičnoj povezanosti noetskoga zahvata i estetskoga
zora svijet, na koji se filosofičko zrenje stvarno proteže i pogledom na koji
je moguće, ne će možda uopće ni biti čudnovato, bude li se tome nekom
svijetu primjeren filosofem mogao činiti manje ili više plauzibilnim, pa i onda,
ako bi u svjetlu kojega drugog, tuđeg mu ili i samoga našeg aktualnog svijeta
ostao potpuno neprihvatljiv.
Može se tako doista s manje ili više uspjeha pitati pogledom na tuđi
život i strani svijet, kakav li je bio ili kakav li jest. Bezizlazno bi međutim
32