Sudbinu sve filosofije suodređuje u njezinu mnogostranom očitovanju
u biti ista okolnost, zbog koje se nadaju i teškoće pri pokušajima jednoznačna
njezina pojmovna određenja. Koliko se god naime filosof i trudio da je istakne
kao znanost i da se takvom prizna, ne treba to nipošto značiti, da bi se nje­
zino značenje, pun njezin smisao, a tako i doseg njezine djelovnosti morao
iscrpsti u samoj teorijskoj sadržini. Dokle i sezali njezini vidici i kakvi bili
mogući njezini uvidi, ostvarenja se filosofije grade bez sumnje na neotklonjivoj
pretpostavci razuma i ona se prema posljednjim dubinama svoga bistva ne da
zamisliti lišena bezuvjetna nastojanja oko nalaženja istine. Ipak se ona unatoč
tome izdiže odlučno nasuprot naročitim, pojedinačnim, napose egzaktnim zna­
nostima, dok po svojevrsnom načinu spoznavanja kao cjelina nije slučajno ili
pomutnjom već upravo po bistvu protkana vanteorijskim pobudama i nad-
teorijskim nastojanjima. Ta filosofija je — da se to stvarno stanje istakne tu u
najvećoj mogućoj kratkoći — kulturna tvorba i takva funkcija, koja na po­
sljetku ne smjera samo na svjetsku cjelinu i time također na čitavost ljudskoga
bića i života, nego jednako i proizlazi nesamo od čovjeka sužena na dozna-
vatelja i spoznavatelja nego štaviše od cjelovita čovjeka, koliko ona bilo po
namjeri ili možda i nenamjerno ne ostaje kao nauka jednostrana, stvarno ne­
potpuna, krnja. Više još, ona posljednjom namjerom ne može htjeti usrdno
zaokupiti i za svojstvenu joj duhovnost potpuno obuzeti samo teorijski intere-
sirano biće, već se obraća na čitava čovjeka, ako je samo dovoljno obuhvatna,
temeljita, istinski produbena.
Biva to napose uočljivim, skrene li se pogled na carstvo vrednota. Sva­
kako bi se svojevrsno filosofičkim moglo teško smatrati spoznavanje, koje ne
bi u bilo kojem pravcu bilo upravljeno na to carstvo. Ta toliko je to bitno po
filosofiju, da se same njezine discipline razlikuju i dijele prema vrijednosnim
područjima, pa tako i mogu u okviru te nauke naći sistematičko svoje mjesto.
Vrednote se međutim dadu, kako je poznato, samo koliko su neposredno
doživljive i s osnova iskustva osvijetljene tako zahvatiti, da bi doista bile pri­
stupne filosofičkoj spoznaji. Valjanosti, koje nijesu neposredno doživljene, is­
kustveno ugledane i proosjećane, vrednote, koje nijesu doista dirnule osjetljivu
dubinu duše, ne mogu voditi do istinskoga njihova filosofičkog proziranja. Sa­
mo vrednote osviještene u pravu punu doživljaju mogu da se primjereno za­
hvate, prema svome bistvu prikažu, pogledom na svoje odnose rasprave, u
smjeru svoga pojma uopće nekako odrede. Smjelo bi se s obzirom na to upravo
reći, da je tu sam filosof kao ličnost u punoći svojih najvlastitijih doživljaja
nekako ona zazbiljnost, u povodu koje se tek i mogu steći razmjerno pouzdani
uvidi u značaj i bistvo vrijednosti.
Istaknuta usidrenost vrednote u doživljaju i zajedno s time vezanost
njezina na duševnu zbilju razjašnjava, zašto nije dovoljno ocrtati vrednotu
tek kao veličinu, koja bi samo nekako lebdila u čistim duhovnim odnosima i
41
1...,31,32,33,34,35,36,37,38,39,40 42,43,44,45,46,47,48