način filosofija upravo prestaje biti pravilnim objektivnim istraživanjem u
oštrome smislu. Proizlazi to i otud, što ona takva kao sredstvo za političke
ciljeve ne čini prihvaćanje ili odbacivanje tvrdnji zavisnim od predmeta, što
ga valja ispitivati, od zazbiljnosti dakle u posljednjem obziru po to odlučne,
već od slaganja svojih izričaja s unaprijed utvrđenim, izabranim, predrasudno
priznatim spisima smatranim upravo neke vrste objavom. Tako prema takvu
shvaćanju prihvaćen nauk i ne traži potvrdu svojih stavaka ili znak svoje is­
pravnosti ni u činjenicama ni u nuždi mišljenja. On se i ne poziva na istinosni
odnosno očitosni doživljaj, nego štaviše na lični autoritet izvjesnog autentičnog
tumača, koji se prema okolnostima zna skrivati iza stalne organizacije ili usta­
nove. U toj se vezi uzima kao ispravno, što da se prizna i prihvati nalaže
p o
svom autoritetu takav tumač, čiji je posljednji odlučni argumenat u pravilu
položaj, kojim mu je utvrđen posjed vlasti i osigurana moć.
Tako se gubi na posljetku i svaki neposredni odnos prema građi zada­
noj znanstvenom istraživaniu, što u stvari biva potpuno razumljivim, gdie se
ciljem nastojanja ne čini nalaženje i razotkrivanje istine, kad se ona tu smatra
pa i ima smatrati konačno nađenom, već se ide za tim, da se pojedinac podvrg­
ne određenu društvenu poretku samim izravnim utjecanjem na njegovu svijest
i tako izazvanim njenim oblikovanjem ili preoblikovanjem, a u svrhu utvr­
đenja, uređenja, učvršćenja vlasti i siguranja političke moći. No tako je ve­
zana »filosofija« nepristupna bilo kakvoj rasudbi sa stajališta razuma te iz­
miče stvarno svoj bistvu joj priličnoj odgovornosti. A ta se odgovornost nadaje
neizbježno i nužno otud, što istinska filosofija mora, doklegod hoće da kao
takva ostane sama sebi vjerna, najvišim mjerilom svojstvena joj nastojanja
bezuvjetno priznati istinu, i ne samo puku ispravnost u vidu bespofrrešnosti
oblikovanih odnosa, a još manje autoritet u njegovu ličnome nahođenju.
Više još, kraj takva uklanjania natpojedinačna, nadlična teorijskog mje­
rila nestaje i potreba, inače bitna, da se teorem proglašen u povodu nastojanja
oko vlasti i njoj u prilog valianim oblikuje neprotivurječno. Sve se u pretpos­
tavljenu interesu političke moći htjeto može sa stajališta takva lična autoriteta
u načelu prihvatiti, odobriti, tvrditi. Time se međutim zamućuje granica iz­
među spoznaje i zablude, istinitoga i krivoga, a filosofija, koliko ima da bude
spoznajni sustav i kao takav u službi istine i samo nje, gubi oseban svoj značaj
i lišava se svojevrsna poziva, koji joj zajamčuje vrijednost. Tako i biva s jedne
strane nazovinaukom, a s druge strane tvorbom sličnoj religiji, a ipak njoj u
bitnosti neravnopravnom. Pri ukidanju se slobode upotrebe razuma ili i samo
njezinu ograničavaniu čini filosofija uistinu služavkom politike, a svojstvena
joj se andragogija, koja je oživljava, prekreće u demagogiju.
Bit će jedva potrebno primijetiti, da ovakva nazovifilosofija vodi i do
prividne prosvjete i nazovikulture, pa i svrh toga, koliko je filosofiji dano da
pomaže pridizati druževnost, ona onakva ne obrazuje zajednicu lica, već vodi
naprotiv do sveze trupina i time uistinu do prividne zajednice, kojoj značaj
treba tražiti u izvanjskoj, površinskoj suradnji bez usrdne, dubinske solidar­
nosti. A može se dodati, da životne prilike za svih razdoblja ljudske povijesti
iznose na vidjelo sveđ jednako te okolnosti, pa tu istaknuta utvrđenja i nijesu
nipošto hipotetičke konstrukcije ili domišljaji o mogućnostima, već podsjećaju
na posljedice, koje se — ako i kao upravo granični slučaj — ostvaruju, gdjegod
se u stjecaju povijesnih prilika nadaju pretpostavke nesputana razvića i neko-
čena razmahivanja volje za vlašću.
44
1...,34,35,36,37,38,39,40,41,42,43 45,46,47,48