Filosofiju uopće, pa tako ni pojedine njezine discipline ne valja pore-
diti s egzaktnim znanostima, i to napose s obzirom na njihovu oblikovanost,
na osebnu strvkfuiranost i svojevrsno kretanje u smjeru prema sustavnosti,
a time i na ulogu, koje se dostaju po dinamici povijesnoga zbivanja. Znanosti,
i prije svega praktički odnosno tehnički primjenljive, rastu, moglo bi se reći,
postupno i zadiru upravo asimptotički sve šire u stvarnost, koja je naznačena
njihovim predmetom. One se u razmjernoj kontinuiranosti približavaju sve
više pojedinačnim ist'nama, koje pripadaju području njihova istraživanja.
Jednako raste s njima doseg moguće im primjene, koja se i dade do neke
unaprijed neodredive granice usavršavati.
Znanosti se stvarno šire. Ne može se doduše kazati, da bi to mogle
činiti bez sustajanja i u nedogled. Kako povijest uči i tok znanstvenoga rada
potvrđuje, nailazi i to širenje s kojih već bilo razloga prije ili kasnije na neku
ustavu — napose pri odlučnijoj nekoj izmjeni osnova opće slike svijeta kraj
korjenit’je promjene načina života i središnjeg interesa čovjeka određene
epohe. Ipak egzaktne i iskustvene znanosti, dok su god aktualne u okviru
svoje kulture fundirane i organizirane na određeno sređen u sebi način, znadu
— sveđ novo otkrivenim mogućnostima metodičkoga zahvata — odlučne stare
spoznaje, dotjeravajući ih ili produbljujući, uključiti, koliko ne bi prema
svome značenju ispadale iz rarložne veze sustavne cjeline, među elemente ili
činioce svojega područja, pa se tako — sve do nepredvidljiva zastoja —
dostaju razmjernim npk'm usponom od vremena do vremena obuhvatnije ra­
zine svoj’h istina.
Ne može se to isto reći za filosofiju. Ona se kao naročita kulturna
pojava očituje nicanjem sveđ novih suctava. Njihova aktualnost može rasti
i padati, oni mogu biti bolje ili lošije shvaćeni, iznijete im istine mogu pače
biti i poželjne i nepoželjne, promicane i potiskivane, ali se one, koliko pripa­
daju različitim filo-ofičkim sustavnim cjelinama, ne nadovezuju međusobno
niti svoj sustav daljim izvođenjem dižu na neku širu ili v’šu razinu. Ta je
širina i visina dana već po samim osnovima takva sustava. Više još, samo
nastavljanje i dalje izgrađivanje određena filosofičkoea sustava u izmakloj
njegovoj eposi po kasn:jim nastavljačima ne bi u bitnosti značilo onakvo
stvarno dograđivanje, kako je to moguće u znanosti, nego se iskazuje kao
epigonstvo, koje razgranjuje doduše analitički spoznajne mogućnosti otkri­
vene izvornim sustavom, ali spoznajni uvid u njegovim temeljima više ne
produbljuje.
Novo ostvareni izvorni filosofički sustavi ne grade svojim otkrive­
njima na potpuno istom i skroz jednakom iskustvu, koje je bilo izvorom dru­
gih takvih sustava niti su samo nastavak nekih njihovih uviđanja, pogleda,
shvaćanja. Oseban samonikao filosofički stav niče na osnovu doživljaja,
osvještenja, duhovna proziranja drukčijega, možda i dijametralno opreč­
noga od onih, na kojima su se razbudile koncepcije druge neke filosofije.
Nije to ni neobično, jer filosofičkim se postupcima u krajnjem vidu i ne ispi­
tuju posljeci iskustveno datih pojava, već oni imaju štaviše da vode kako do
njihovih pretpojavnih osnova i razloga tako i do zaiskustvenih njihovih
mogućnosti i vjerojatnost’, da bi se upravo udarili temelji znanstvenom isku­
stvu i pored toga razotkrile vjerojatne svrhe i postavili mogući ciljevi života.
Pogledom na takve osnove ide filosofija u svojevrsnome svom nasto­
janju drugim smjerom i povodi se u bitnosti drugim obzirima negoli čista
znanost. Iskustveno i egzaktno znanstveno spoznavanje postupa u načelu vri­
13
1...,3,4,5,6,7,8,9,10,11,12 14,15,16,17,18,19,20,21,22,23,...48