PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 7.
329
20
15
10
Aristotel pak tome dodaje: »Nadalje, čini se da ona nema
ništa monarhijsko.« To je istina utoliko što nikakvu službu ne
obavlja jedan, osim onoga koji vodi odgoj dječaka. Platonov stav
objašnjava ono što slijedi: »Robovi, naime, i gospodari nikada
ne će biti prijatelji.« I zato ta država ne smije imati nikakva gos-
podara, kao u monarhiji; niti kao u demokraciji: »Da loši i dobri
budu izabrani na istu čast.« Tako je to biranje vijećnika u sredini,
nemajući ništa ni demokratskog ni monarhijskog: u
sredini
ka-
žem po negaciji, a ne po spajanju krajnosti. I predbacuje se ne-
opravdano: »Ali je oligarhijska i demokratska i više naginje oli-
garhiji, jasno je pak prema postavljanju vladara: od izabranih ih
se bira ždrijebom.« To nije istina, nego, kako sam kaže na kraju
poglavlja,
ἐξ αἱρετῶν αἱρετούς
, izabrane od izabranih. I Platon
ne dopušta ždrijebanje u postavljanju najviših službenika, koji
su kod njega:
νομοφύλακες, στρατηγοί, φύλαρχοί, ταξίαρχοι
,
čuvari zakona, vojskovođe, prvaci plemena, prvaci staleža; no,
kod savjetnika ipak dopušta.
I ne tiče se stvari to što Aristotel kaže da ta država naginje
oligarhiji. To nije istina, ne bira ih iz viših staleža gledajući samo
na bogatstvo, nego i na vrlinu, kao što kaže ovim riječima: »Naj-
starije i što je moguće bolje.« I oni ne upravljaju na vlastitu korist,
nego na opću <korist> cijele države, što je zadatak aristokracije,
a ne oligarhije. A kad kaže na kraju poglavlja: »Da je opasno po-
5
