PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 7.
339
20
25
10
5
ju«. Ali to je još besmislenije i protiv njegovih vlastitih osnova.
U petom poglavlju treće knjige sam nas je učio:
εὐποροῦσι μὲν
γὰρ ὀλίγοι
, bogatih je malo. Puk pak, koji posvuda zove
πολλοί
,
mnogima, siromašan je. Prema tome, nije moguće da
πολλοὶ
εὐποροῦντες
, mnogi budu bogati, nego
οἱ ὀλίγοι
, malobrojni,
po kojima kaže da je i izveden naziv
oligarhija
: »Besmisleno je
i reći da postoje dvije države, ona oligarhijska bogatih i <ona>
siromašnih.« Ne navodi, ipak, nijedan uzrok te besmislice, jer
kada povezuje: »Jer što bi ona bila više <takva> od lakonske ili
bilo koje druge?«, time ne čini Platonovu izreku manje istinitom;
ne kaže, naime da je ona to više, nego druge, nego samo navodi
da je takva oligarhija. To je na drugom mjestu potvrdio i sam
Aristotel.
Dodaje: »Iako je mnogo uzroka zbog kojih nastaju promjene,
navodi samo jedan.« Mi kažemo da Platonu nije bila namjera da
istraži sve promjene ili sve uzroke promjena, a onaj jedan uzrok
koji navodi pridonosi njegovoj namjeri; a ta je bila da pokaže
pogreške kojima ona državna uređenja odstupaju od najboljega.
Nastavlja: »Jer rastrošni i iscrpljeni lihvompostaju siromašni, kao
da su svi u početku bili bogati.« Platon sigurno ne pretpostavlja
da su svi u početku bili bogati, nego kaže da je prvo zlo »Dopu-
stiti prodati sve svoje i <dopustiti> drugome da stekne njegova
dobra.« – a ima ih <dobara>, naravno, ili mnogo ili malo. I kad
većina građana postane takva, mijenja se vlast i nastaje demo-
kracija, za koju i Aristotel kaže da se sastoji od siromašnih, i po-
učava da od oligarhije jednom nastaje demokracija. Platon to ne
poriče: »Kad neki od vođa izgube imovinu, teže za prevratom.«
15
