PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 7.
347
15
da bi ih smatrao razboritostima. Ništa takvog nigdje se ne čita
kod tih istih <učenika>.
Ispravno je: smatrao je da one nisu bez razboritosti. To za-
ključuje u
Menonu
: »Ne završavaju [359] li sva nastojanja duše i
napori, da kratko kažemo, u sreći, ako je razboritost vođa, a ako
je nerazboritost, u suprotnom?« I u trećoj knjizi
Zakona
: »Najviše
pak <treba gledati> na prvu <vrlinu>, vođu cjelokupne vrline, a
to je razboritost.« Često i drugdje isto naučava.
Osim toga u šestom poglavlju druge knjige
Male etike
Aristo-
tel ovako piše o Sokratu: »Starac Sokrat ju je potpuno dokinuo i
rekao da ne postoji nesuzdržljivost, govorio je da nitko ne bi oda-
brao zlo znajući da je zlo.« Iznosi to i u drugom poglavlju sedme
knjige
Nikomahove etike
: »Sokrat se na svaki način borio protiv tog
mišljenja kao da nema nesuzdržljivosti; naime <smatrao je> da
nitko znajući ne radi mimo najboljeg, osim zbog neznanja.« To
je Sokratu pripisano ispravno. Postoji, naime, u
Protagori
duga
i istančana rasprava o toj stvari koja mi je uvjerljivija od Aristo-
telove tvrdnje. Isto mišljenje postoji u devetoj knjizi
Zakona
i u
Timeju
. Ali treba obratiti pažnju da on ni na jednom od tih mjesta
ne rabi riječ
ἀκρασία
<nesuzdržljivosti>; i nije istinita Aristote-
lova tvrdnja: »I nije rekao da ne postoji nesuzdržljivost.« To, nai-
me, Sokrat ne poriče, nego se smije onima koji vjeruju »Da netko
može požudom biti svladan« i natjeran da radi zlo, iako <mu> je
poznato da je to zlo.
I zato se najviše čudim dvojem: jedno je da je Aristotel, tako
značajan filozof, koji je priznao da istinu drži važnijom od prija-
5
10
20
25
