PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 7.
345
20
15
5
za vrlinu da su razlozi.«, a u šestoj knjizi
Nikomahove etike u 13.
poglavlju
također <uči> drugačije: »I Sokrat je donekle istraživao
pravilno, a donekle je griješio. Budući da je smatrao da su sve vr-
line razboritosti, griješio je, a da nisu bez razboritosti, to je dobro
govorio.« S obzirom na to različito i nedosljedno izlaganje, što
možemo očekivati čvrstog i postojanog? Niti se što takvo nalazi
u Platonovim dijalozima, niti je vjerojatno da je Sokrat tako ne-
dosljedno raspravljao o vrlini. Te se stvari znatno međusobno
razlikuju:
λόγος
, razlog duše izriče
διάνοιαν
i
δόξαν
, dijanoju
i mnijenje – a znanje je svojstvo dijanoje, dok je razboritost svoj-
stvo mnijenja, ne bilo kojeg, nego istinitog. To se izlaže kako u
Menonu
, tako i u šestoj knjizi
Države
.
A toliko je daleko od toga da je Sokrat vrline smatrao znanjima,
da su ga njegova tri učenika: Platon u
Menonu
i
Protagori
, Ksenofont
u
Uspomenama
i Simon ili Eshin u dijalogu
O vrlini
, posvećenom toj
stvari, uveli kako raspravlja da vrlina nije znanje jer nije
διδακτός
,
poučljiva. Ovako, naime, u Menonu: »Ako je neko znanje vrlina,
jasno je da je ona poučljiva.« I zatim: »Ako je takva, poučljiva je,
a ako nije, nikako.« I nakon dugotrajnog potvrđivanja zaključuje:
»Vrlina, dakle, ne bi bila poučljiva.« I u
Protagori
o istom raspravlja
protiv zanimanja onoga koji se prodavao kao učitelj vrline. Netoč-
no mu se, dakle, suprotstavlja Aristotel da je tvrdio da su vrline
znanja. Netočno je i to da ih je smatrao
λόγοι
, razlozima, jer se ništa
takvog ne čita ni kod kojeg od njegova tri učenika. Netočno je i to
10
