PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 7.
343
10
5
dušu na ono što ima razum i na ono nerazumno.« Izdvoji li se
tvrdnja da je to Platon učinio prvi, to je lažno. Učili smo, naime, u
prethodnom svesku da su to prije njega učinili pitagorovci. Ako
se kaže da je to Platon učinio zajedno s njima, s pravom se kaže.
»I svakome je dodijelio sukladne vrline.« I dotle je točno. Ako su
pak to Platon i pitagorovci dobro učinili, to je dopuštala priroda
duše. Zašto onda Aristotel svoje vrline nije odredio po moćima
duše? Zašto nije svakom <dijelu duše> pripisao vlastite? »Nakon
toga je netočno, jer je vrlinu uveo u raspravu o dobrom.« To je
već neistinito; Platon nigdje to nije pomiješao, niti se u njegovim
knjigama igdje može naći ono što Aristotel dodaje: »Stoga ne tre-
ba da onaj, koji govori o bićima i istini, raspravlja o vrlini, ništa,
naime, nije zajedničko jednom i drugom.« Nema toga mjesta ni
u jednoj Platonovoj knjizi, gdje bi raspravljajući o biću umiješao
govor o vrlini. Postoji, doduše, mjesto u petoj knjizi
Države
, gdje
raspravljajući o najboljim vladarima države, želi da oni budu fi-
lozofi; kad objašnjava koji su pak filozofi, dolazi do prelaza na
spoznaju ideja, bića, na istinu, na znanost, na mnijenje, na isku-
stvo, na filozofiju, na filodoksiju, na filozofa; od toga ide dalje k
Dobru, ideji Dobra, k sinu Dobra, spoznatljivom, dijelovima fi-
lozofije, dijalektici, filozofskim značajima i kormilarima države,
te nastavlja s već spomenutim nabrajanjem državnih uređenja i
njihovim već rečenim promjenama. U cijelom tom istraživanju,
koje je sadržano gotovo u tri knjige, ni na jednom se mjestu vrli-
na ne miješa s dobrim. Dakle, njegova je zamjerka neistinita.
Potom kod Sokrata pobija: »Ni on nije bio u pravu; vrline je
prikazao kao znanja«; ali u posljednjem poglavlju o toj istoj stva-
ri poučava drugačije: »Stoga Sokrat nije govorio ispravno tvrdeći
15
20
25
