PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 7.
319
15
10
5
Ali on smatra da to zajedništvo ne samo da ne stvara prija-
teljstvo, nego da čini suprotno i dodaje razlog: tada prijateljstvo
postaje nekako
ὑδαρής
, vodenasto – »Kao što malo slatkoće umi-
ješano u mnogo vode čini mješavinu bez okusa.« Primjer je sva-
kako vrlo lijep, ali se ne odnosi na predmet. Povezanost, naime,
οἰκειότης
, nije u samim riječima, nego u samim stvarima. Platon
je, naime, rekao: »Sve poslove obavljati u skladu s imenima« jer
su građani pripremljeni tako odgojem, uredbama, vladarima, za-
konima. Inače se nikad ne bi stekle vrline, za koje Aristotel kaže
da se stječu čestim djelovanjima, kad ne bi odgoj i česta djelova-
nja pridonosili onom prijateljstvu.
A ono što kaže: »Dvoje naime najviše navodi ljude na bri-
gu i ljubav: ono vlastito i ono voljeno.«; to je sasvim istinito, ali
ono što se dodaje je krivo: »Od toga nijedno ne mogu imati oni
kojima je država tako uređena.« No imat će jedno i drugo, jer
svi grle djecu kao svoju vlastitu, a ako budu ispravno odgajana,
kako neće biti
ἀγαπητοί
, voljena? Velika brojnost djece ne čini
da budu manje vlastita i manje voljena.
Zatim, što dodaje o prevođenju djece ratara i umješnika u
čuvare i od ovih u one, nikad Platon nije prije rekao da se djeca
onih uzdižu među čuvare, a ono drugo samo za kaznu, ako tko
npr. u borbi napusti bojni red ili odbaci oružje ili učini nešto dru-
go takvo, nalaže da ga se treba spustiti u red umješnika i ratara.
Iz toga ne će slijediti da među tim prevedenima budu, kako to
sam tumači, »već spomenute stvari: nepravde, ljubavni odnosi,
ubojstva.«
5
Čitavo je ovo Aristotelovo zabadanje izopačeno, a
Platonov smisao ružno izobličen.
5
ἔτι δὲ καὶ τὰ πάλαι λεχθέντα μᾶλλον ἐπὶ τούτων ἀναγκαῖον
συμβαίνειν͵ οἷον αἰκίας ἔρωτας φόνους· ARIST. Pol. 1262b.29 – 30
20
25
