PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 7.
309
15
10
5
»Svaki pojedini, naime, istog sina zove svojim i istu ženu, a slič-
no i o imovini i svemu što mu pripada.« Mjesto je to u Platonovoj
petoj knjizi
Države
ovim riječima: »Imamo li u državi veće zlo
od onog koje ju razvlači i umjesto jedne čini više njih, ili veće
dobro od onog koje ju povezuje i čini jednom?« I malo poslije:
»Ne proizlazi li iz toga nešto takvo kad u državi ne govore za-
jedno takve riječi
moje
i
ne moje
a i za tuđe isto tako kažu
moje
i
ne moje
? Takvom se državom najbolje upravlja.«
2
Tamo nigdje
nema onoga
πάντες
– svi, za što Aristotel kaže da donosi takvu
dvoznačnost, a ni na kojem drugom mjestu poslije; ne znam na
osnovi kakve filozofske domišljatosti bi Platonu predbacio ono
što on nigdje nije rekao. Stoga je neumjesno ono što kaže: »Očito
je da je neki paralogizam govoriti
svi
.« Niti Platon »u dijalozima
tvori erističke silogizme.«
I neistinito je ono što slijedi o toj misli. Ali dodaje: »K tomu
ono što se govori sadrži drugu pogrešku; o onome, naime, što je
zajedničko mnogima vodi se najmanja briga, najviše se brinu o
onom vlastitom, a o zajedničkom manje, osim koliko se to koga
2
Ἆρ΄ οὖν ἐκ τοῦδε τὸ τοιόνδε γίγνεται͵ ὅταν μὴ ἅμα φθέγγωνται
ἐν τῇ πόλει τὰ τοιάδε ῥήματα͵ τό τε ἐμὸν καὶ τὸ οὐκ ἐμόν; καὶ περὶ
τοῦ ἀλλοτρίου κατὰ ταὐτά; Κομιδῇ μὲν οὖν. Ἐν ᾗτινι δὴ πόλει πλεῖστοι
ἐπὶ τὸ αὐτὸ κατὰ ταὐτὰ τοῦτο λέγουσι τὸ ἐμὸν καὶ τὸ οὐκ ἐμόν͵ αὕτη
ἄριστα διοικεῖται; PLATO, R. 462.c.3 – 8.
