PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 7.
315
5
nekimmjestima u Libiji, gdje su zajedničke žene, prepoznaju dje-
cu po sličnosti; ako je tako, neka ih prepoznaju. Što tada? Hoće li
zbog toga te sinove držati svojima, odgajati ih na taj način? Drugi
građani ne bi nikako vodili nikakvu brigu o njima, a <ovdje> svi
jednako, kao da je svaki njihov vlastiti.
A to što kaže da nije lako izbjeći nepravde, ubojstva, borbe,
svađe, a da je sve to bezbožno činiti očevima, a što će se dogoditi
ako ih djeca ne bi poznavala – to je izlišno; nikakvi sukobi, nika-
kve svađe, nikakva ubojstva neće se moći događati tamo gdje se
svi građani međusobno vole kao očevi, majke, braća, sinovi, a
ako bi se i dogodilo nešto takvo
ἀκουσίως
, ne svojom voljom, to
se više ne bi moglo nazvati bezbožnim, jer bi bilo počinjeno bez
προαιρέσεως
, bez ikakva izbora.
To što dodaje: »Spriječiti snošaj ljubavnicima, ali ne zabraniti
ljubav«
3
– dvosmisleno također pobija. Nijedan naime zakono-
davac ne može zabraniti duševne osjećaje niti postići to da se
ljudi ne vole, kad na to tjera narav. Zato
τὸ ἐρᾶν μὴ
ἐκώλυσε
,
nije spriječio ljubav, nego je zabranio ono što je mogao – »Da se
bez reda međusobno opći ili radi bilo što drugo, niti je sveto u
sretnoj državi, niti će to vladari dopustiti.« Svadbu čini posve-
ćenom: »Svadbu ćemo zatim učiniti posvećenom koliko god bu-
demo mogli.«, dapače: »Zakonom će biti određeni neki svečani
dani na koje ćemo skupiti nevjeste i mladoženje i prinositi žrtve
i pjevati himne.« – i što slijedi.
3
ἄτοπον δὲ καὶ τὸ κοινοὺς ποιήσαντα τοὺς υἱοὺς͵ τὸ συνεῖναι μόνον
ἀφελεῖν τῶν ἐρώντων͵ τὸ δ΄ ἐρᾶν μὴ κωλῦσαι. ARIST. Pol. 1262a.33 – 34
10
15
20
