PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 7.
313
15
10
5
τοῦ δεῖνος
, kako mu pripisuje učenik da bi bilo umjesno njegovo
zabadanje, nego među Platonovim riječima stoji ovo: »Od svih,
dakle, država najviše će se u onoj slagati, kad nekom bude dobro
ili loše, izgovarajući riječ koju smo upravo rekli,
da je mojem dobro
ili
da je mojem loše
.«
Ne stoji, kako sam rekao, kod Platona:
τοῦ δεῖνος
, od onog
drugog, kojim je ubacivanjem Aristotel na tom mjestu zavarao,
nego <Platon kaže> da, kada svi građani govore:
mojem sinu je
dobro
, svi se vesele, kada pak svi govore:
mojem sinu je loše
, svi se
žaloste; i tako biva: »Ako u tome budu imali zajedničkog udjela,
imat će tako i zajedničkog udjela u boli i radosti.« Tako neće svi
ὀλιγορήσουσι
, zanemarivati, nego
φροντίσουσι
, brinuti se, ne
pod prisilom, nego dobrovoljno, jer će ih od nježne dobi učitelji
gimnastike, čuvari, zakoni, službenici tako odgajati, a ako bude
potrebno, i prisiljavati. Nije važno: »Nejasno je, naime, kome se
rodio sin i je li zdrav, pošto je rođen.« Također nije bitno, da li se
netko žalosti ili raduje više od ostalih, ovdje se svi jednako, kao
pravi očevi, moraju žalostiti i radovati i brinuti.
Stoga nema mjesta dvojbi koja slijedi: »Je li bolje da svatko
govori
moje
ili radije tako kako sada govore u državama?« Tko,
naime, dvoji da je bolje i poželjnije da postoji više njih koji o nje-
mu vode očinsku brigu, nego samo jedan? I nije tako: »da je bolje
biti vlastiti nećak, nego sin na takav način.« Ne kaže, naime, u
čemu je ta prednost.
A ono što dodaje da zbog sličnosti koju djeca imaju s rodite-
ljima nije moguće da neki ne prepoznaju svoju djecu, kao što na
20
25
