PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 7.
321
15
10
5
Od njega se ne razlikuje ni ono drugo koje je naveo u četvr-
tom poglavlju, kad kaže da je Platon u
Državi
malo toga odredio:
ipak, ništa ne napada, osim što je propustio spomenuti, sudjeluju
li ratari i umješnici u nekoj javnoj službi, u oružju, u ratu. Ne-
točno je podmetanje da to Platon nije odredio. Ako, naime, nisu
pozvani da budu dio države, zašto je trebalo dvojiti o njihovu
sudjelovanju u javnim službama? Toliko o onom što Aristotel ne-
opravdano i neistinito predbacuje Platonovoj
Državi
.
Aristotel nadalje govori o Platonovim knjigama o
Zakonima
,
čiji su, kaže,
τὸ μὲν πλεῖστον μέρος
najveći dio samo zakoni.
Što onda? Zar to ne odgovara naslovu? U njima naučava drugi
παιδείαν
, odgoj. Dakako, jer je ta država manje savršena i više
prilagođena za zajedničku upotrebu ljudi. Je li zato dostojan pri-
jekora?
A što podrazumijeva ovim riječima: »i živjeti susprežući se
od nužnih poslova«, posao je za nekog vrača.
Zatimhvali Sokratove razgovore, jer su puni izvrsnosti, ugla-
đenosti, novosti, istraživanja, ali: »Možda je teško da sve u njima
bude točno«. Pa što? To se događa u svim ljudskim stvarima: to
se dogodilo samom Aristotelu u pobijanjima starih i u mnogoče-
mu drugom. [354]
I ne čerupa dobro: da bi se prehranilo pet tisuća besposlenih
boraca s njihovim ženama i robovima, trebalo bi babilonsko po-
dručje. Naime, sam poslije u četvrtom poglavlju sedme knjige,
određujući broj građana, kaže: »Jasno je da je najbolja granica
broja građana ona koja je brojnošću najveća i ujedno prikladna
za dostatnost života.« Čini se da u toj najvećoj brojnosti i pre-
obilju ima više od pet tisuća boraca, jer pod samim građanima
20
25
