PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 7.
323
15
10
5
podrazumijeva borce i službenike. Ovako je to, naime, izrazio
na kraju devetog poglavlja: »Dijelovi države su borilački i savjet-
nički dio.« Ako su, dakle, ta dva dijela najveće obilje građana,
da li ih je više od pet tisuća? Ako jest više, ili upravo toliko, taj
isti prigovor otpada i možda se daleko više odnosi na Aristotela.
Ali, ako je to najveće preobilje manji broj od pet tisuća, zašto to
nije odredio filozof koji se usuđuje napasti Platona zbog toga što
je malo toga odredio? Zašto isto tako nije odredio veličinu po-
dručja koja može prehraniti isto toliko svojih besposlenih ljudi?
Bilo mu je dovoljno reći: »Da besposleni stanovnici mogu živjeti
slobodno i istovremeno umjereno.«
Ali kada kaže: »Dobro je uzeti u obzir i susjedna mjesta«,
Platonu nije mogao ništa s pravom zamjeriti. To je on, naime,
rekao u petoj knjizi: »Dostatna veličina mnoštva uistinu se ne
može drukčije odrediti nego ovisno o području i susjednim dr-
žavama.«
No čerupa ga da je pri raspodjeli dobara propustio: »tako da
žive suzdržljivo« – iako to nije izrijekom rečeno, ipak to filozof
koji nije zabadalo, može lako razabrati. Kada je, naime, Platono-
va želja da građani budu slobodni, daje se na znanje da ih ne tre-
ba od nužde siliti na ratarstvo ili na nešto nedostojno slobodna
čovjeka.
Čerupa ga zatim što je odredio jednakost dobara, ali je pro-
pustio jednakost u rađanju djece, jer za njom bogatijom dobrima
slijedi nejednakost u imovini. To je, doista, istina, kad se onaj
dio koji je dodijeljen jednom samom, podijeli na mnoge sinove,
20
25
