PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
423
20
15
10
jenja o ćudima u ženā i djece; sličan je i sadržaj u cjelokupnoj
drugoj knjizi, od čega ćemo dio podvrgnuti raspravi u sljedeće-
mu svesku.
Ono pak što piše u trećoj knjizi, 4. poglavlju: »Učitelj, dakle,
tjelovježbe ili kormilar motri na dobrobit onih koji su mu po-
dređeni; kada pak i sam postane jedan od tih, on akcidentalno
biva sudionikom u koristi« očito je prepisano iz prve knjige Pla-
tonove
Države
, gdje Sokrat u dugom argumentiranju, pobijajući
Trasimahovu pravednost, tu istu misao zabacuje na temelju istih
tih primjerā učitelja tjelovježbe i kormilara, k tome i liječnika i
pastira pa zaključuje: »Da nijedno umijeće niti vlast ne priprav-
lja što je njoj samoj probitačnost, nego – kako smo već davno
govorili – što je podanicima korisno to ona pripravlja i nalaže.«
Nakon što je to ponovio, nadodaje: »Nitko da nije voljan drago-
voljno obnašati vlast i baveći se tuđim zlima ispravljati ih, nego
nagradu ište.« Baš se time Aristotel, drugim riječima, poslužio u
istome poglavlju: »Sada pak poradi probitaka iz javne službe i iz
vlasti neprekidno im se hoće obnašati vlast.« A broj i oblike vlastī
Aristotel je ovako uspostavio u 5. poglavlju: »Nužno je pak da
postoji gospodar – ili jedan ili nekolicina ili njih mnogo. A kada
uzvlada jedan ili nekolicina ili mnogi na opću korist, dotične dr-
žave neminovno budu ispravne; a one koje na vlastitu – bilo po-
jedinca ili nekolicine ili mnoštva, naprotiv, prijestupničke.«
5
