PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
427
15
5
države i na zajedničke stvari građanima« uključujući tim na-
činom govora i činovnike i same prvake, a ipak je gore bio re-
kao da akcidentalno biva to kad vladar bude jedan među svi-
ma. Kako god se uzme, to je prije bilo pitagorovca Kalikratide:
»Državničko je pak prvaštvo ono koje kao svrhu ima zajedničko
dobro: i samih prvaka i podanika,« i Arhitina iz knjige
O
zakonu
i
pravednosti
: »Korisno je za zajednicu državljanā kada zakon ne
bude samo vladarev ni na vlastitu mu korist, već na zajednički
probitak do svih protegnut.« Premda se čini da jedno drugo mje-
sto više ide na ruku Platonu: »Najbolji bi bio vladar koji bi pri-
mjenjivao najpravedniji zakon; bio bi to onaj koji ništa ne bi činio
poradi sebe, već poradi onih koji su mu podložni; Budući da ni
zakon nije radi sebe, već radi onih koji mu podliježu.«
Što je pak Aristotel nazvao
παρεκβάσεις
, ‘prijestupništvi-
ma’, Arhita je imenovao gotovo istim izrazom: »Prijestupom tih
kralj tiranin«, misli se: »bio bi«. A tê je prijestupe Platon na nave-
denome mjestu bio postavio zbog nasilja, htjenja, siromaštva, bo-
gatstva, zakona, nezakona. Aristotel se nije libio to isto slijediti:
na kraju, naime, 5. poglavlja piše: »I neminovno je da ondje gdje
zbog svojega bogatstva zapovijeda manji ili veći broj njih bude
ova oligarhija, vlada nekolicine.« I drugdje: »Svagdje ima siro-
mašnih mnogo.« A u 10. poglavlju: »Ovima, dakako, zapovijeda-
10
20
