PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
431
15
10
zakonom on sâm.« I opet: »Kralj je pak ili živi zakon ili zakonit
vladar«. A taj su izraz prisvojili i Platon i Aristotel.
Aristotel zatim u 7. poglavlju [262] da je »Vladar pak – bilo
jedan ili više njih – gospodar onih stvari glede kojih zakoni nisu
kadri potanko određivati, jer da nije lako o svakoj stvari sveobu-
hvatno izjavljivati« iz Platona, malko iskrivljeno; u
Državniku
,
naime, stoji ovako: »
‘
Nije pak najbolje to da moćni ne budu za-
koni, nego muž s razboritošću, kralja dostojan. Znaš li kako to?’
Sokrat:
‘
Kako, po tebi?’ Stranac: ‘Pa tako što zakon nikako nije
kadar temeljito što je najbolje i najpravednije glede svega obu-
hvatiti, što je najkorisnije nalagati. Razlike, naime, među ljudima
i djelovanjima, kao i to što nikad ništa od ljudskih stvari da tako
kažem ne miruje, niti bi išta jednostavno u ičemu od svih stvari
u ikoje vrijeme dopuštalo očitovati ikoje umijeće’.«
Četiri pak one vrste kraljevstva na koje se Aristotel osvrće
u 10. poglavlju nije on izumio, nego ih je pokupio iz povijesti,
prvo, Lakonaca, drugo, barbarā, treće, Grkā pomiritelja, če-
tvrto, vladarā-herojā; od tih je onu četvrtu zapisao i pitago-
rovac Diotogen: »A zadaće su kralja: voditi vojsku, sudovati i
štovati bogove.« Pa zaključuje: »Stoga je prijeko potrebno da
5
20
