PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
419
kaže da su vrste nasilnoga, ponovno: »gusarska, porobljavajuća,
silnička i sveukupna ratnička.«
U toj stvari Aristotel ne odstupa od njega. Jer, nakon što je
među onih pet gusarsku imenovao na prvome mjestu, malo po-
slije rekao je ovo o
πολεμική
– o ‘ratnoj’: »Zato će i ratna po
naravi biti na neki način i stječuća.« No, Platon ju je bio učinio
lovnim dijelom. Aristotel je, suprotstavljajući se njemu, rekao da
je lovna vještina dio ratne: »Lov je, naime, njezin (tj. ratne) dio,
kojim se treba služiti protiv zvjeradi i protiv ljudi što su rođeni
za robovanje, a to nisu voljni.« U tome će sporu nadvladati onaj
koji za jednu od njih utvrdi da je manje univerzalan dio univer-
zalnijega dijela.
Podatak pak o ljudima koji će biti prikladni da budu uhvaćeni
za roboveAristotel je uzeo iz važećega kodGrkā običaja: u njih je bio
prastar običaj hvatati barbare te ih i rabiti i davati ih na porabu za
sve ropske poslove – o čemu Tukidid naširoko pripovijeda u svojem
uvodu; a Ksenofont u spisu
O dohotku države
iznosi kako su Nikija i
neki drugi držali i do tisuću robova te kako su se, iznajmljujući ih za
rad u rudnicima srebra, domogli bogatstva. I poticao je da se i drža-
va služi sličnim robovskim radom te se time mogne lako obogatiti;
Nikijin je primjer, čini se, kod Rimljana slijedio Marko Kras, kako
iznosi Plutarh. – To pak što Aristotel u šestom poglavlju postavlja
drugi rod stječuće vještine koji naziva χρηματιστική, ‘novčarska’
a kao vrste mu određuje ‘razmjenjivačku’ – μεταβλητική i ‘sitno
trgovačku’ καπηλική, to je iz Platona. Pošto je, naime, bio razjasnio
sav rod lovova, zastranjuje u ‘vještinu razmjene’ – ἀλλακτική – ko-
joj su, veli, prvenstvenim rodovima darovni i trgovinski. To on opet
dijeli na ono kada tko prodaje vlastitim radom i na ono kada tuđim
pa to naziva μεταβλητικόν
3
‘na zamjenu’; tomu opet stvara takve
3
Po srijedi je očita pisarska zabuna zbog bizantskoga izgovora bilabi-
ala /b/ kao labiodental /v/.
5
10
15
20
25
