PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 7.
417
20
15
25
10
5
pribavljenima služi. Čini se da je to upereno protiv Ksenofonta,
jer je ovaj zapisao: »Budući da su te stvari iste, tko se zna služiti,
u toga je svakoga bogatstvo, a u neznajućega pak nebogatstvo.«
Da je pak onaj tko je takav te se zna služiti gospodarstvenik to
poučava u dugom Isomahovu govoru; a i nije gospodarstveni-
kovo znati rabiti, nego i »steći«, jer prije toga ovako: »Jer nam se
činilo da je u muža dom što i imutak.«
Novčarstvo je pak podijelio na pet stjecajnih vrsta: poljodjel-
stvo, pastirstvo, lov, ribolov i grabež ili gusarstvo; za ovo zadnje
kaže: »Takvo stjecanje biva, čini se, samom naravi podareno svi-
ma.« Od drugud je inače sve pozajmio. U najmanju ruku tri prve
vrste: u Ksenofonta je dugim pretresanjem na osobit način poljo-
djelstvo raspravljeno; da je s njime marvogojstvo spojeno ovako
potkrjepljuje: »Jer se i pastirska vještina poljodjelstvu pridružuje«:
njima on pridodaje još lovstvo: »Za svesrdno bavljenje lovovima i
psima zemlja pogodnuprigodupružajući […]« Ipak je i tê i preosta-
le dvije vještine najrazgovjetnije raspravio Platon u
Sofistu
razliku-
jući vrste
κτητικῆς
, ‘stjecajne vještine’: jer odmah na početku diobe
vještinā svrstava poljodjelstvo među one činidbene, zatim sve njih
dijeli na dva najviša roda tvorbenih i pribavnih. Kao njima najbliže
vrste određuje razmjenbenu i onu – mogao bi reći
χειρωτικὴν
‘po-
robljivačku’. Ovu opet u nadmetačku i lovačku; lovačku dijeli na
onu živih i onu neživih stvorova; onu živih dalje na onu hodajuće i
onu
νευστικόν
,
‘
plivajuće živadi’. Onu plivajuće opet na onu krila-
tih, što je pticolov, i onu vodenih bića, što je ribolov. Ovu Aristotel
naziva
ἁλιευτική
‘ribarskom’, dok pticolov i hvatanje kopnenih
životinja obuhvaća jednim imenom
θηρευτική
, ‘lovačka vještina’.
U lovu potom na kopnene životinje Platon utvrđuje dvije vrste: na
divlje i na domaće životinje, na domaće, opet, nasilni i dragovoljni;
