PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
401
15
5
»Tako zvane zvijezde-proletuše iz etera odlijetaju kao iskre is
toga se onda gase.« Sve to ima i u Aetija. Plutarh se osvrće i na
Anaksimenova učenja o vlažnostima: »Oblaci da nastaju kad
jako otešća zrak, većma kad bude stisnut da se istiskuju kiše;
snijeg kada se padajuća skrutne, a tuču kad istovremeno bude
zahvaćena ledenim vjetrom.«
Plutarh se i Aetije također osvrću na Anaksimandrova uče-
nja i o gromu, bljeskanju, munji, ognjenom vihoru, pijavici: »To
sve da nastaje od vjetra; kad je, naime, zatvoren u tmastoj magli,
silom izbija zbog sitnosti i lakoće; razbijanje uzrokuje zvuk, ši-
renje pak uz crnilo oblakā sijevanje munjā.« Ondje je i osvrt na
Anaksagorino mišljenje o munji, i uz to o pijavici, [256] koje se
ne udaljuje mnogo od Aristotelova. Navodi također nauke istog
Anaksagore i Anaksimena o onome što dakako ne postoji, nego
se pokazuje: o dugi, ‘prisuncu’,
26
kolobaru i ostalom, koji nisu
jako različiti od Aristotelovih.
Anaksimenov je o dugi ovaj: »Duga nastaje Sunčevim oba-
sjajem gusta, golema i tmasta oblaka, tako da zrake, koje na nj
padaju, ne mogu se probiti na drugu stranu.« Anaksagora pak
ovako: »Utvrdio sam da lom sunčanoga svjetla biva od gusta
oblaka uvijek iz oprjeke spram osvjetljujuće zvijezde; na isti na-
čin umuje o pojavama koje nazivaju ‘prisunca’.«
26
Parelion
(
parhelion
), ii, n., »prisunce« ili »lažno sunce«, usp. Seneka,
Naturales quaestiones
I 11. 2–3 : »Sunt autem imagines solis in nube spissa et
incurua in modum speculi. Quidam parhelion ita definiunt: nubes rotun-
da et splendida similisque soli.«
10
20
