PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
399
ISPARINE
Prvo dolazi na red ono što je Aristotel obuhvatio u knjigama
Meteorologije
, ono što su, kako sâm odmah na početku svjedoči,
starinci poznavali: »Stoga valja još razmotriti što su svi stariji na-
zivali meteorologijom.« Tvrdili su da sve dotične pojave nastaju
iz dvojaka isparavanja: toploga i suhoga te vlažnoga i hladnoga.
Po njegovu svjedočenju, poznavali su ono drugo, i to ovim rije-
čima: »Kad Sunce zagrije Zemlju, nužno je da ne nastane jedno-
stavno isparavanje, kako neki drže, nego dvojako.« A da je jedno
i drugo – zadimljeno i sapasto – poznavao Heraklit, Laertije je
obilato posvjedočio ovim riječima u njegovu
Životopisu
: »Opet
da se sama zemlja topi, iz čega da nastaje voda, a iz nje od prili-
ke ostala koja dovodi do isparavanja, onoga koje biva iz mora.«
Odmah zatim: »Postoje isparine iz zemlje i iz mora, jedne su svi-
jetle i čiste, druge pak tamne; oganj da se povećava od svijetlih,
a voda od onih drugih.« Zatim nadodaje: »Kiše i vjetrovi i njima
slično shodno različitim isparinama.«
I Plutarh u 3. knjizi
Stavovā
, u poglavljima 2, 3, i 4, iznosi
Ksenofanovu misao o ognjevitim trpnjama: »Sva ta takva na-
kupljanja ili pokretanja gorućih oblaka […]«, i Anaksagorinu:
5
10
15
20
