PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
389
15
5
I ne samo to, nego i da pojedine elemente resi dvostruka kva-
liteta, po čemu da između njih biva uzajamna preobrazba: što se
činilo da je najsjajniji Aristotelov nauk, to je u cijelosti Okelovo,
u istom poglavlju: »Oganj je, dakle, vruć i suh, zrak pak vruć i
vlažan a voda vlažna i hladna, zemlja pak hladna i suha.«
Dočim je Aristotel u 3. poglavlju 2. knjige
O
nastajanju
sve
to od riječi do riječi prepisao: »Oganj je, naime, i vruć i suh, zrak
pak vruć i vlažan (zrak je, naime, poput pare – to nadodaje od
svojega) voda vlažna i hladna, zemlja pak hladna i suha.«
I ono što Aristotel nadodaje: »Oganj je pak prevršaj topline,
kao i ledac hladnoće. Stvrdnjenje, naime, i vrelost nekakav su
prevršaj, jedno u hladnoći, a drugi u toplini. Ako je, dakle, ledac
stvrdnjenje vlažnoga i hladnoga, onda će i oganj biti uzavrelost
vrućega i suhoga, i stoga ništa iz ledca ne nastaje, niti iz ognja,«
doslovno su ono prije navedeno Okelovo: »Oganj je, dakle, pre-
vršaj topline, kao i ledac hladnoće. Ako je, dakle, ledac stvrdnje-
nje vlažnoga i hladnoga, onda će i oganj biti uzavrelost vrućega
i suhoga, pa stoga ništa ne nastaje iz ledca niti iz ognja.« Tomu
Aristotel pridodaje ono: »Stvrdnjenje, naime, i uzavrenje nekak-
vi su prevršaji.«
10
20
